Pretilost danas predstavlja jedan od vodećih javnozdravstvenih izazova. Prekomjerna količina masnog tkiva, u obliku opće ili abdominalne pretilosti, povezana je s povećanim rizikom od metaboličkih i kardiovaskularnih bolesti. Posebno je značajno nakupljanje visceralnog masnog tkiva (masnoća na području trbuha) i ektopično odlaganje lipida u jetri, koje je povezano s metabolički povezanom steatotičnom bolešću jetre (MASLD). Ti procesi imaju važnu ulogu u razvoju inzulinske rezistencije, kronične upale i povećanog kardiometaboličkog rizika te predstavljaju važne ciljeve preventivnih i terapijskih intervencija. Prirodni alkaloid, berberin, sve se češće promovira kao dodatak prehrani koji bi mogao pomoći u kontroli tjelesne mase i glikemije.
U popularnoj se literaturi i na društvenim mrežama ponekad opisuje kao „prirodni Ozempic“. No takva je usporedba znanstveno pojednostavljena i može stvoriti pogrešan dojam o njegovoj učinkovitosti. Berberin i lijekovi iz skupine agonista GLP-1 receptora razlikuju se prema farmakološkom mehanizmu djelovanja, načinu primjene, razini dokaza o učinkovitosti i regulatornom statusu. Dok su lijekovi poput semaglutida podvrgnuti opsežnim kliničkim ispitivanjima i odobreni za jasno definirane indikacije, berberin je dostupan kao dodatak prehrani te nije odobren za liječenje pretilosti.
Što je zapravo berberin?
Berberin je prirodni alkaloid prisutan u različitim biljnim vrstama, uključujući zlatnicu (Hydrastis canadensis), žutiku (Berberis spp.) i oregonsko grožđe (Mahonia aquifolium). Biljni izvori stoljećima se koriste u kineskoj i ajurvedskoj medicini u liječenju probavnih tegoba, infekcija i različitih upalnih stanja. U suvremenoj medicinskoj i biomedicinskoj literaturi berberin se intenzivno istražuje. Dosadašnja istraživanja upućuju na potencijalno povoljan učinak na parametre glukoregulacije i inzulinske rezistencije. U osoba sa šećernom bolešću tipa 2 primjena berberina povezana je sa smanjenjem razine glukoze u krvi natašte i nakon obroka, kao i s poboljšanjem vrijednosti glikoziliranog hemoglobina (HbA1c). Istodobno je u pojedinim istraživanjima zabilježeno smanjenje pokazatelja inzulinske rezistencije.
Interpretacija rezultata studija s oprezom
Osim toga, berberin može utjecati na ekspresiju gena uključenih u proliferaciju i diferencijaciju adipocita. Time potencijalno može utjecati na razvoj i funkciju masnog tkiva. Poseban interes izazvao je mogući učinak na smanjenje težine. Sustavni pregled objavljen 2022., koji je uključivao 18 studija usmjerenih na procjenu učinka na tjelesnu masu i 23 studije koje su ispitivale utjecaj na indeks tjelesne mase pokazao je statistički značajno smanjenje tjelesne mase i ITM-a. Ipak, zbog heterogenosti uključenih istraživanja, razlika u doziranju i trajanja intervencija, rezultate treba interpretirati s oprezom.
Jedan od mogućih mehanizama kojim berberin može utjecati na metabolizam glukoze jest povećanje inzulinske sekrecije potaknute glukozom. Pretklinička istraživanja pokazala su da može povećati lučenje inzulina u β-stanicama gušterače, između ostalog putem modulacije razine glukagonu sličnog peptida-1 (GLP-1). GLP-1 ima važnu ulogu u regulaciji glukoze jer potiče sekreciju inzulina ovisnu o glukozi, usporava pražnjenje želuca i može utjecati na osjećaj sitosti.
Nije zamjena za dokazano liječenje i lijekove
Zaključno, dostupni rezultati istraživanja upućuju na potencijalnu korist berberina u regulaciji metabolizma glukoze i lipida, poboljšanju inzulinske osjetljivosti te mogućem smanjenju tjelesne mase. Međutim, iako su rezultati obećavajući, potrebna su dodatna kvalitetna, dugotrajna i randomizirana kontrolirana istraživanja kako bi se preciznije odredili njegova učinkovitost, optimalno doziranje, dugoročna sigurnost i mjesto u liječenju pretilosti, inzulinske rezistencije i metabolički povezanih bolesti. Berberin stoga ne bi trebalo promatrati kao zamjenu za dokazano učinkovite metode liječenja.
