Nekad sam se pitala koliko me ljudi zaista poznaje, a koliko poznaju moje načine prilagodbe. Svi ih imamo. Zovemo ih različitim imenima, a možda su to jednostavno maske. Načini na koje smo nekada naučili biti prihvaćeni, zaštititi se ili preživjeti. Kad maska polako popušta, otvara se prostor za ono što stvarno osjećamo. Upravo iz tog mjesta možemo živjeti autentičnije. Ponekad ih kombiniramo, a ponekad jedna postane toliko izražena da je gotovo ne primjećujemo.
Strah od emocija
Zapitam se: Što krijem? Odakle je nastala moja maska? Čega se bojim? Što se nekada događalo? Možda sam morala biti dobra curica. Nisam se smjela ljutiti jer to “nije za cure”. Tako sam naučila biti ljubazna, obzirna i uvijek spremna pomoći drugima.
Što ako pokažem ljutnju? Hoću li biti odbačena? Možda ostavljam dojam snažne, samostalne i neovisne osobe. Držim li sve pod kontrolom zato što me negdje duboko plaši bespomoćnost ili mogućnost da ponovno budem povrijeđena? A možda se povlačim. Djelujem mirno i ravnodušno. Govorim sebi da mi drugi ne trebaju, dok se ispod toga skriva strah od preplavljujućih emocija.
Kako ja predstavljam sebe svijetu? Što se događa kada moja maska na trenutak popusti? Mogu li to primijetiti? Mogu li to osjetiti? Skinuti masku ne znači izgubiti sebe. Za mene to znači polako upoznavati sebe ispod svih prilagodbi koje su mi nekada bile potrebne. Taj put nije uvijek jednostavan, ali vjerujem da je jedan od najvrjednijih koje možemo proći. Jer upravo ispod tih slojeva čekaju naša autentičnost i esencija.
Slobodno me kontaktiraj. Možda je upravo ovo prilika da se približiš onome što jesi, umjesto onome što misliš da bi trebao biti.
