Splićanka Ivana Paradžik do 2018. bila je zdrava osoba s nepunih 50 godina. Onda su se pojavili prvi simptomi Parkinsonove bolesti. Otada je Ivana jedna od 20 tisuća oboljelih u Hrvatskoj od ove progresivne neurološke bolesti čiji se dan obilježava danas, 11. travnja.
Parkinsonova bolest je najbrže rastući neurološki poremećaj na svijetu od kojeg boluje više od 12 milijuna osoba. Broj oboljelih udvostručio se u posljednjih 25 godina. Očekuje se da će do 2040. godine broj oboljelih premašiti 24 milijuna.
Spazam, grčevi mišića, neki su od simptoma bolesti i upravo su oni tada 2018. Ivanu upozoravali kako nešto s nije u redu.
– Bila sam pod velikim stresom, najprije zbog posla, a onda mi je preminula majka. Tad sam osjetila spazam mišića, nešto što dotad nisam osjećala. Nisam znala što mi je, ali nisam bila dobro, prisjeća se Ivana.
Iako su simptomi bili vrlo jaki, za Ivanu je to bio tek početak puta suočavanja s bolešću te je lutala po ordinacijama bez dijagnoze.
Šokantne riječi iskusnog neurologa
– Nitko nije znao što mi je sve do 2023. kad sam došla kod dr. Gordana Džamonje u splitskoj bolnici. On mi je odmah na vratima rekao “Vi imate Parkinsa”, prisjeća se Ivana.
Riječi iskusnog neurologa Ivanu su šokirale.
– Svijet mi se srušio. Najstrašnije mi je bilo zbog djece, pri pomisli da je bolest nasljedna. No nije bilo druge nego odlučiti živjeti, usprkos dijagnozi, priča Ivana. Bolest je, nažalost, progresivna i nije lako s tim živjeti, jer nitko ne zna kad će se i u kojem smjeru razvijati.
– Osjećam se hendikepirano jer se ne mogu posvetiti jednoj stvari, nemam koncentraciju kao nekad, no donekle me spašava uredski posao. Kad se posvetim poslu, ne mislim na bolest, iskreno će Ivana.
Iako je život s Parkinsonovom bolešću tegoban, mnogo joj olakšava pomoć obitelji, supruga i djece. Postala je članica splitske Udruge Neurovita pa s drugim članovima razmjenjuje iskustva. U isto vrijeme bolest joj je dobro očistila vidike te je uvidjela tko joj je stvarno blizak, a tko su bili lažni prijatelji. No, u svemu ima i snažnih primjera ljudskosti poput nedavnog susreta sa susjedom.
Važnost vježbanja kao dijela terapije
– Moja susjeda ima djevojčicu, često bi pričale u prolazu, no ja nikada nisam govorila o bolesti. Susjeda je to doznala i pitala me može li mi na bilo koji način pomoći, odlaskom u dućan, kućanskim poslovima. To me taknulo u dušu i vratilo vjeru u ljude, otvoreno će Ivana.
Odlučila je kako mora živjeti s dijagnozom iz dana u dan, uz terapiju lijekovima i redovitu tjelovježbu jer vježbanje pomaže kod mnogih teških stanja pa i kod Parkinsonove bolesti.
– Zahvaljujući našoj fizioterapeutici Ani Lešini vježbamo jednom tjedno, kad bi imali svoje prostorije sigurno bi i vježbanje bilo češće. Nadam se da ćemo i to uspjeti, optimistično će Ivana.
Optimizam je itekako potreban u suočavanju sa svakom dijagnozom pa i s Parkinsonovom bolešću. Zato je ova životna priča Splićanke Ivane poticajna za sve one koji imaju istu dijagnozu. Živjeti treba svaki dan i prije i nakon Svjetskog dana Parkinsonove bolesti. Svaki novi dan je novi izazov, prilika za novi korak, pokret, za život.
