Povodom Svjetskog dana dijabetesa redovno ide masa brojčanih informacija. Tako je i ove godine – u RH je 328 tisuća oboljelih od dijabetesa, u RH je više od 700 tisuća oboljelih. Ova druga brojka u pojašnjenju govori o neotkrivenim oboljelima odnosno o procjeni. Pitanje je to s kojim smo započeli intervju s prof. dr. sc. Darkom Kaštelan, pročelnikom Zavoda za endokrinologiju i dijabetes KBC-a Zagreb.
Prof. Kaštelan, držimo se kroz ovaj razgovor podatka CroDiab registra. Uvodno vas molim komentar i pojašnjenje – zašto se u RH situacija s dijabetesom ne mijenja?
Nedvojbeno je da šećerna bolest pogađa velik broj ljudi. Realne procjene pokazuju da je riječ o oko 10 posto populacije, odnosno približno 350-400 tisuća oboljelih. To je u skladu s prosjekom europskih zemalja. U velikoj većini slučajeva se radi o šećernoj bolesti tip 2, posljedično debljini koja je u Hrvatskoj i dalje u porastu. Stoga će se pojavnost šećerne bolesti i njenih komplikacija početi smanjivati tek kada krenemo s implementacijom kvalitetnih programa za prevenciju debljine.
Iako Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) omogućava pristup suvremenim lijekovima za liječenje šećerne bolesti, njihova je djelotvornost vrlo ograničena ako pacijenti ne uspiju promijeniti prehrambene navike, povećati tjelesnu aktivnost i smanjiti tjelesnu masu. Stoga bi značajna sredstva koja se troše na skupe lijekove, dijelom trebalo preusmjeriti u preventivne programe što bi donijelo višestruki povrat.
Odgovornost svih
Istim povodom koji gore navodim, stižu i brojke o smrtnosti. Treći uzrok smrti u RH. Kako to komentirate i također vas molim vaše stručno mišljenje – zašto se to ne mijenja?
Što se tiče smrtnosti, zapanjujući je podatak da je šećerna bolest u Hrvatskoj treći vodeći uzrok smrti. Međutim, važno je naglasiti da ona najčešće nije izravan uzrok smrti, već su to komplikacije koje proizlaze iz nje. Drugim riječima, visoka stopa smrtnosti je posljedica nedostatne prevencije šećerne bolesti, kasnog prepoznavanja bolesti, kasnog prepoznavanja komplikacija i neadekvatnog liječenja pri čemu se nedovoljno inzistira na temeljnim mjerama liječenja (promjena prehrane i tjelesna aktivnost).
Čija su odgovornost ovakve brojke, ma kojegod od ovih što se plasiraju uzeli?
Trenutačna situacija zahtijeva odgovornost svih nas – od Ministarstva zdravstva i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo koji su zaduženi za uspostavu održivog modela zdravstvene zaštite do svakog pojedinog zdravstvenog radnika i ustanove uključene u skrb za osoba sa šećernom bolešću. Osim toga, važno je, uz povećanje zdravstvene pismenosti, poticati i razvoj osobne odgovornosti građana, s ciljem da postanu aktivni sudionici u brizi o vlastitom zdravlju, svjesni važnosti promjene životnih navika i redovitih kontrola.
Strukturni propusti
Ono što osobno vidim kao ozbiljnu situaciju koja nije istaknuta tema, jesu komplikacije šećerne bolesti i kontinuirani godišnji porast broj amputacija. Što se tu, smatrate, mora mijenjati?
Unatoč sve većoj potrošnji sredstava i dostupnosti inovativnih lijekova, problem komplikacija šećerne bolesti i dalje raste. To jasno ukazuje na strukturne propuste u konceptu zdravstvene skrbi.
Ako zaista želimo smanjiti broj komplikacija, potrebno je promijeniti pristup: usmjeriti resurse prema preventivnim mjerama, koje uključuju redovite preglede, ranu dijagnostiku, promociju zdravih životnih stilova i kontinuiranu edukaciju bolesnika.
Sve navedene mjere bi znatno smanjile rizike i poboljšale ishode. Bez toga, nastavit ćemo svjedočiti rastu komplikacija i troškova, bez zadovoljavajućih rezultata za pacijente.
Kao što je već naglašeno, primarna zdravstvena zaštita u tome ima ključnu ulogu i predstavlja temelj svakog uspješnog zdravstvenog sustava. No, kod nas je ona dugi niz godina zanemarivana uslijed lošeg planiranja. Primarna zdravstvena zaštita prva je točka kontakta za pacijente i ključna za pružanje informacija o prevenciji i liječenju. Jačanje kapaciteta ovog sektora omogućilo bi pravovremenu skrb, ali to zahtjeva pažljivo planiranje i financiranje usklađeno s realnim potrebama stanovništva.
Fragmentiran sustav
Kako je uopće organiziran sustav dijagnostike i vođenja skrbi oboljelih od dijabetesa u hrvatskom zdravstvu?
Najtočnije je reći da je sustav zbrinjavanja bolesnika sa šećernom bolešću u Hrvatskoj izrazito fragmentiran. Iako pojedini dijelovi sustava omogućuju zadovoljavajuću skrb u određenim aspektima, nedostaje kvalitetna interakcija među različitim razinama zdravstvene zaštite. Zbog toga nema konzistentnog praćenja stanja pacijenata, nisu definirani standardizirani postupci za osiguranje kvalitetne skrbi na svim razinama niti postoji sustav praćenja ishoda liječenja. Takvo nekoordinirano upravljanje stvara situaciju u kojoj zdravstveni sustav funkcionira kroz izolirane i neusklađene dijelove. Umjesto da bude usmjeren na cjelovitu i povezujuću skrb. Osim toga, nisu jasno definirane ovlasti pojedinih razina zdravstvene zaštite, kao ni kriteriji za upućivanje pacijenata između tih razina.
Postoje pozitivni primjeri u nekim manjim sredinama gdje su, zahvaljujući entuzijazmu i inicijativi zdravstvenih radnika, uspostavljeni kvalitetni i učinkoviti modeli zbrinjavanja dijabetičara. Ti primjeri pokazuju kako bi sustav mogao izgledati kada bi postojao stvarni fokus na organizaciju, komunikaciju i kontinuitet skrbi.
Uobičajena praksa kod komunikacije o dijabetesu osim velikih brojki oboljelih i smrti, jest i novac koji iz zdravstvenog proračuna odlazi upravo na dijabetes. Kako to komentirate, što prema vašem mišljenju treba evidentno mijenjati?
U javnosti se često, kada je riječ o dijabetesu, naglašava broj oboljelih i umrlih te visoki troškovi koji iz zdravstvenog proračuna odlaze na ovu bolest. Međutim, pravo je pitanje ne koliko ulažemo, već kako ta sredstva koristimo i što trebamo promijeniti da bi resursi bili učinkovitije iskorišteni.
Prvi i najvažniji korak je bazirati skrb za oboljele od dijabetesa na primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Primarna zdravstvena zaštita treba biti temelj jer omogućava kontinuirano praćenje pacijenata, rano prepoznavanje znakova komplikacija i, što je ključno, provođenje edukacije.
Racionalizirati potrošnju lijekova
Osnaživanje primarne zdravstvene zaštite omogućit će sveobuhvatnu i pristupačnu skrb koja smanjuje potrebu za upućivanjem pacijenata na višu razinu zdravstvene zaštite te rizik od ozbiljnih komplikacija bolesti.
Drugi ključan korak je snažnija edukacija o dijabetesu i promicanje zdravih životnih navika – ne samo kroz grupne edukacije za bolesnike, već i putem preventivnih kampanja za širu zajednicu, počevši od djece. Ovo bi pomoglo ranom usvajanju zdravih životnih navika i smanjenju rizika od razvoja dijabetesa u budućnosti.
Nadalje, bolničke ustanove trebale bi osigurati pravovremenu dostupnost specijalističkih pregleda i potrebnih dijagnostičkih pretraga za slučajeve kada skrb na razini primarne zdravstvene zaštite više nije dovoljna. Ne smijemo dopustiti da bolesnici čekaju na odgovarajuću skrb i po nekoliko mjeseci.
I na kraju, ali nikako manje važno, nužno je osigurati racionalno propisivanje lijekova. Liječenje treba odgovarati stvarnim potrebama pacijenata, s naglaskom na promicanje promjena u načinu života, umjesto isključivog oslanjanja na farmakoterapiju, koja često ne donosi očekivane rezultate.
