Obožavaju ga pacijenti, no s pohvalama o njemu pričaju i kolege liječnici. Što o svom životnom putu kaže prof. dr. Zenon Pogorelić, zamjenik ravnatelja i 44-godišnji dječji kirurg KBC Split, donosimo kroz ovaj razgovor.
Kako ste se opredijelili za specijalizaciju dječje kirurgije je li to oduvijek bila vaša želja?
Nakon što sam završio Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu, počeo sam raditi u Klinici za kirurgiju kao znanstveni novak na projektu prof. Zdravka Perka. Kirurgija me još od fakulteta zanimala, a tijekom rada kao znanstveni novak shvatio sam da se želim time baviti u budućnosti. Kako sam tada radio na Odjelu abdominalne kirurgije imao sam želju tamo i nastaviti, ali spletom okolnosti na natječaju sam dobio dječju kirurgiju. Danas sam sretan da se situacija tako rasplela jer mislim da se u životu ništa ne događa baš slučajno. Došao sam u uređen i zdrav kolektiv gdje vladaju izvrsni međuljudski odnosi, kojeg je tada vodio prof. Mihovil Biočić. Brzo sam zavolio struku i našao se u tom dijelu kirurgije. Danas vodim Kliniku i nastojim zadržati taj standard uz unapređenje struke, što mislim da i uspjevam.
Specijalizirani ste za dječju urologiju i abdominalnu kirurgiju, s tim ste splitsku bolnicu digli na respektabilnu razinu?
Najviše se bavim dječjom urologijom, ali i abdominalnom i torakalnom problematikom, osobito onom koja se može riješiti minimalno invazivnim pristupom. Mojim dolaskom tadašnji Zavod za dječju kirurgiju postepeno je postao Klinika te sam počeo uvoditi minimalno invazivnu kirurgiju. To nije u početku bilo lako, ali bio sam uporan. Minimalno invazivna kirurgija je relativno novije polje kirurgije bez koje je danas moderna kirurgija nije zamisliva. Kako smo sazrijevali, dodatno smo se educirali i uvodili sve veći broj minimalno invazivnih zahvata. Tako da danas izvodimo i respektabilan broj složenih zahvata, a zbog rezultata koje postižemo nosimo naziv Referentnog centra Ministarstva zdravstva za minimalno invazivnu kirurgiju dječje dobi. Uz navedeno, pitali ste i za dječju urologiju, mogu reći da i dječja urologija u našem centru je na respektabilnoj razini, prepoznatljiva je, dolaze nam bolesnici iz cijele Hrvatske zbog različite problematike, posebno zbog operacija hipospadije.
Što je najteže u poslu dječjeg kirurga?
Postoje brojni elementi po kojima je dječja kirurgija specifična. Kao prvo, operiramo kongenitalne anomalije, to je najčešće relativno hitna kirurgija i izvodi se na tek rođenom djetetu. Takvi su zahvati vrlo često izazovni i zahtjevni, a takva su novorođenčad često nezrela i teže svega 1 – 1,5 kg. Nadalje, liječimo široki dijapazon dobnih skupina koje su vrlo različite, od novorođenčadi do adolescenata koji su već praktički odrasle osobe. Dječja kirurgija je specifična po tome što dječji kirurzi pokrivaju mnogo područja i trebaju znati o svemu dosta. Primjerice, u odraslih ljudi prijelome operira traumatolog i samo se time bavi. U dječjoj kirurgiji, iako je moja uža specijalnost dječja urologija, u hitnoj službi zbrinjavam sve, pa tako i prijelome. Nadalje, uz malog bolesnika imate i roditelje, koji su naravno zabrinuti jer im je dijete bolesno. Kao što vidite puno je izazova na koje treba odgovoriti.
Kao dječji kirurg morate biti izvrstan u svojoj struci, no često morate biti i psiholog. Kako uspjevate postići staloženost u najtežim situacijama?
Rad s djecom je izazovan, djeca su najčešće iskrena i s njima nije teško raditi. Veći su problem roditelji koji često imaju razne zahtjeve, koji su ponekad nerealni. No, naravno treba i njih razumjeti. Odlazak na operacijski zahvat za svakog je stres tako da se trudim naći neki balans da dobiju informaciju koju trebaju i da ih smirim koliko je moguće. Jako je važno s ljudima komunicirati, dati im informacije, prikazati im realno situaciju i u konačnici važno je da vam vjeruju i imaju povjerenje. Ponekad se suočavamo i s teškim situacijama, nije lako roditelju kazati kako dijete ima proširenu malignu bolest i da prognoza nije dobra, no na žalost i to je sastavni dio posla.
Poznati ste po objavama svojih zahvata na vašem youtube kanalu, to je prilično rijedak slučaj za naše liječnike… Kakvi su komentari struke?
Ja ne vidim u tome nikakav problem ni neku veliku novinu niti sam ikad čuo da sam po tome posebno poznat. To je vrlo uobičajena praksa u kirurškim strukama, osobito u Europi i Americi. Živimo u modernom dobu, sve je digitalizirano i protok informacija i znanja je vrlo brz. Znanje treba dijeliti, bez toga nema napretka. Videozapisi su edukacijskog karaktera i služe mladim liječnicima i specijalizantima za usvajanje različitih vještina.
Svjedočimo uvođenju najmodernije tehnologije i u operacijske sale, hoće li roboti zamijeniti ljude i u dječjoj kirurgiji?
Robotski asistirana kirurgija je tehnološki napredak koji omogućuje izvođenje operacijskih zahvata uz asistenciju robota. Opet tim robotom upravlja kirurg tako da robot ne može operirati sam i vjerujem da nikada neće zamijeniti kirurga. Prednosti ovakve tehnologije su što se mogu izvoditi zahvati na teže dostupnim mjestima, uz veliku preciznost i finoću pokreta (primjerice robot otklanja svaki suvišni pokret, tremor ruku, itd), minimalan gubitak krvi, itd. Postoje određeni operacijski zahvati i u dječjoj kirurgiji koji se mogu izvoditi uz pomoć robota. No za takve zahvate treba imati i posebnu opremu koja je prilagođena djeci.
Mladi ste no iza sebe imate dugi niz godina u dječjoj kirurgiji, vidite li među specijalizantima vaše suradnike, nasljednike?
Naravno, moje starije kolege u Klinici i ja osobno kontinuirano educiramo specijalizante kako bi kad završe specijalizaciju zbilja bili sposobni izvesti osnovne operacijske zahvate i zbrinuti sva urgentna stanja. Izvrsnost se postiže upornim radom i treningom, tako da bez ulaganja u mlade naraštaje nema ni napretka.
KBC Split poput mnogih ustanova u zdravstvu muči odlazak kvalitetnih kadrova u inozemstvo. Računa se da je u deset godina iz Hrvatske otišlo tisuću liječnika. Kako tome stati na kraj?
Danas je tržište vrlo slobodno, osobito nakon ulaska u EU. S druge strane, privatni sektor je značajno ojačao. Otvaraju se brojne poliklinike i specijalizirane bolnice i nemoguće je u cijelosti zaustaviti odljev liječnika. Osnovno je liječnicima pružiti zadovoljavajući standard i edukaciju tako da nemaju motiv odlaska u privatni sektor ili inozemstvo zbog veće plaće. S druge strane, liječnici u javnim ustanovama imaju prevelik broj dežurstava, prekovremenih sati, nenormalno veliki broj pregleda / zahvata na dnevnoj razini. To s godinama postaje demotivirajuće i ljudi traže izlaz u nekim jednostavnijim opcijama. Zašto dežurati i proživljavati veliki stres kada za istu ili bolju plaću može raditi samo 40 sati tjedno u privatnoj ustanovi, bez noćnih smjena i dežurstava. Dakle, treba povećati broj zaposlenih kako bi se smanjio prekovremeni rad i poboljšali uvjeti, a time i kvaliteta rada.
