Aktualne okolnosti pandemije COVID-19 i bez ovakvog posebnoga, nama posvećenog dana, ističu nas u prvi plan kao borce na prvoj crti obrane od zastrašujućeg virusa. Prethodnih godina zabilježen je odlazak liječnika iz Hrvatske, „trbuhom za kruhom“, u potrazi za boljim životom. Ni njima nije lako i osvrćući se ovim riječima na našu struku, mislim i na njih, uz poštovanje i možda tihu nadu da će se jednom vratiti. Da će se dogoditi društvene promjene koje će ovo naše mjesto pod suncem učiniti privlačnim za one koji tako puno daju zajednici u kojoj žive. Ostaje nas oko 15 000 unutar nacionalnih granica, unutar kojih trčimo svoje maratonske smjene i za one koji nedostaju.
Iscrpljenost je globalno obilježje ovog vremena
Jedan vječni nemir prati nas od trenutka kad smo se zavjetovali svome poslanju, svojoj plemenitoj službi. A neki su nemiri nemirniji od drugih i u godini iza nas je izazov nametnut svakome čovjeku i cijelom svijetu za liječnika u Hrvatskoj bio još veći, teži, zahtjevniji i opasniji. I još traje, neprekinuto, nemilosrdno. Iscrpljenost je globalno obilježje ovog vremena, a odnosi se na strahove, obolijevanje, patnje, neuspjehe, gubitke, nepoznanice, slutnje, nepovjerenje, mjere, samoće, izolacije, neimaštinu. Iscrpljenost liječnika neizmjerno je intenzivna u nastojanju da se odgovori na trenutačne potrebe brojnih pacijenata i onih koji bi to mogli postati. Istodobno smo zauzdali vlastitu prirodu i trudimo se ne podlijegati osobnoj krhkosti primjerenoj svakom ljudskom biću.
U organizaciji sustava koja podsjeća na nimalo mirnodopsku i koja se svakodnevno mijenja, prilagođavajući se neprijateljskim mijenama pandemije koju u Hrvatskoj u Zagrebu i bliskim gradićima i selima Banovine s vremena na vrijeme jos protrese razoran potres, mi liječnici imamo ulogu još važniju od važnosti koja je velika i u običnom normalnom ili staronormalnom životu.
Stalna potreba za pronalaženjem krivaca
Koja su obilježja našeg položaja koja je potrebno istaknuti na Hrvatski dan liječnika? Nažalost, društvena klima je takva da svu plemenitu vrlinu našeg poziva, našu požrtvovnu ustrajnost, zalaganje za stalno pomaganje i stručno i suosjećajno uljepšavanje života jednim potezom pera relativizira, umanjuje ili osporava stalna potreba za pronalaženjem krivaca za sve nedaće koje nas snalaze. I u toj medijskoj statistici teško je prepoznatljiva većinski uspješna i uvijek za korak naprijed pomaknuta ona medicina koju prakticiramo i kojoj stremimo. Voljeli bismo kada bi naš posao bio predstavljen onako kako je inače preporučeno u znanstvenim procjenama medicinskog postupanja, a to je da se rezultati temelje na onom sadržaju kojemu ne pripadaju tzv. outlieri, usamljeno udaljeni od većine, i da se opći konačni zaključci ne izvode iz anegdota. Cjeloživotno učenje nije samo potreba nametnuta užurbanim tempom spoznajnih novina već uključuje strast intelektualne, profesionalne i humanističke znatiželje.
Idemo ukorak bez pauza, ali ne osvajamo svemir. I kada i oni iskusni i manje iskusni liječnici bdiju neprospavanim noćima u COVID odjelima, silno bi željeli znati više. Kada nam se podli virus smije, kada se nakon kratkotrajnog poboljšanja teškoga bolesnika naruga njegovim nepovratnim urušajem. Kada smo prazni unatoč punim moždanim vijugama. Kada bismo plakali nad svakim izgubljenim životom.
Citirat ću dr. Krešimira Luetića, predsjednika Hrvatske liječničke komore, koji je i sam u Dubravi odrađivao smjene u COVID-odjelu bolnice i koji je rekao da se suvremeni liječnici do sada nisu nikada, ali baš nikada susreli s toliko umiranja kao tamo. Ja bih još dodala pa ni u ratu.
Trijaža nije prirodna selekcija iako prirodu poštuje. No, ljudskost u svojoj etičnosti nadmašuje naturalističke temelje i orijentirana je upravo na one najslabije, one koje bi priroda zanemarila. I u tome i jest veličina civilizacije i veličina svakog društava, u tome kako skrbi za najnemoćnije. Za one kojima ta i takva priroda ne ide na ruku, kojima je perspektiva ograničena. Upravo liječnik je pozvan ponekad birati i kreirajući službenu zdravstvenu politiku i odlučujući o pojedinačnim slučajevima. I to nije lako.
Silni su stresovi na našu savjest s kojima se profesionalno nosimo. Što je to zbog čega nekoga cijenimo? Kada iskreno dobro razmislimo i odmaknemo se od površnog sjaja prolaznih epizodista. Uvijek se na koncu poštovanje odnosi na onoga koji drugome daje više negoli samome sebi. Iako svatko za sebe ne mora nužno imati takav kriterij dostizanja najviših ljudskih vrijednosti, liječničkom zvanju je ovakav obrazac ponašanja neizostavan u svakom profesionalnom danu i nije zamjenjiv.
I dok sa strepnjom slušam o nedavnom ponovnom trendu porasta broja oboljelih od, sada više ne novog, koronovirusa, pred očima mi je tuga zbog umrlih, u srcu čežnja za onim starim, ne tako davnim, vremenima i briga za sve ono što nas još čeka. Na svim poljima liječničke djelatnosti.
Samo nas treba znati čuti
U svim rudnicima naših života, u laboratorijima, znanosti, ambulantama i bolnicama, intenzivnima i hitnim prijemima, fakultetima, improviziranim šatorima ili u domovima bolesnika. Osobito tamo gdje nas nema dovoljno. Uz tjeskoban osjećaj poremećene percepcije od svijeta kojemu posvećujemo život. I upravo dok ovo pišem još je jednom zatreslo, čitam da je više od 4 prema Richteru i podsjetilo me na to da nema odmora. Sve nepogode koje upravo sada generacijski proživljavamo, sadašnjošću ispisujući povijest, podsjećaju na što sve i kako trebamo biti pripremljeni.
Pa bih završila fokusom na planiranje koje se itekako odnosi baš na nas liječnike. Čini se da je nedostatak plana uglavnom kažnjen raznim vidljivim posljedicama vezanima za pandemiju i potres. Za nas liječnike mi sami imamo gotove planske prijedloge. Mi, naime, o tome znamo kako. Navikli smo predviđati scenarije, predlagati rješenja i donositi odluke. Samo nas treba znati čuti.
