-Budući da se Franjo Asiški povlačio na brdo La Verna u blizini Assisea gdje je primio svoje stigme pri čemu je patio i prošao svoje boli. To nam je poveznica i utjeha, kao i znak Božje blizine kada ljudi pate, ali i utjeha u žalovanju. – priča voditeljica psihosocijalne podrške i koordinator volontera u Udruzi La Verna, Olivera Kapetanović. Udruga djeluje na zagrebačkom području želeći doprinijeti napredovanju palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj. Imaju 50-ak članova od kojih je 30-ak aktivnih volontera.
-Možda prve misli kad se govori o palijativnoj skrbi bude ružnije, teže asocijacije, ali to je često kod ljudi koji nisu upoznati s našim radom. Nama je zapravo želja i cilj pomoći ljudima doseći što kvalitetniji život do kraja i pomoći obitelji u žalovanju. Naši volonteri odlaze najčešće u kuće onih koji su teško bolesni i umirući. Pružaju ljudsku, toplu podršku, pomognu u onom što u kući bolesnika možda trebaju baš u tome trenutku. Odnesu dokumentaciju ili odu u ljekarnu, to je više kao dobrosusjedska pomoć. Po onome što nam ljudi kažu da im je bilo najznačajnije ispada da je to izdvojeno vrijeme i trenutak za razgovor. Bez nametnute teme, u susretu čovjeka s drugim ljudskim bićem.
Kad nas nazovu, ljudi trebaju puno toga, ne stižu, rade, jedva spajaju kraj s krajem. Jako je velik raspon njihovih potreba, ali uza sve praktično što trebaju u čemu se obitelji nekad bolje, a nekad lošije snađu, na kraju kažu da im je najvažnije i najznačajnije bilo baš to razumijevanje koje su im volonteri pružili, suosjećanje, zajedništvo, mir koji su im donijeli. -priča Olivera Kapetanović.
Udruga La Verna okuplja educirane volontere s iskustvom, ljude koji znaju pružiti takvu vrstu podrške. Znaju procijeniti kad je vrijeme za akciju a kada za mir i kontemplaciju, za tišinu. Olivera ističe kako su to dragocjena znanja jer ljudi kad se suoče s teškim dijagnozama u obitelji ne znaju kako se ponašati, imaju potrebu usmjeravati pacijenta, davati mu “dobronamjerne savjete” kako treba – samo jesti, samo ovo, samo ono, a to zapravo nije podrška koju trebaju.
– Svatko u udruzi može doprinijeti na neki način. Nastojimo senzibilizirati javnost, ponekad nam i djeca pomažu u volonterskim akcijama, ali kada se posjećuje bolesnog važno je da je osoba punoljetna, da nije kažnjavana, da prođe našu edukaciju i da sudjeluje u našim supervizijskim sastancima dva puta mjesečno. To nam je prilika za rad na sebi i za trajno učenje i to je pola edukacije. Inače organiziramo godišnju edukaciju za volontere prema smjernicama Europskog udruženja za palijativnu skrb. Nastojimo pokriti sve teme koje su bitne i to je polazni temelj za volontiranje. Edukacija traje 20 sati kroz šest dana kada obrađujemo dnevno dvije do tri teme. Prije smo održavali edukacije uživo, a sada ih odrađujemo online što je malo teže. Prednost održavanja online edukacije je mogućnost sudjelovanja većeg broja polaznika. Prvu godinu smo ih imali 170, a 2021. ih je bilo stotinu, laika, a svećenika, redovnika, redovnica, medicinskih sestara, liječnika, socijalnih radnika. Velik je raspon ljudi iz cijele Hrvatske što nam nije bio primarni cilj, ali nam je drago da smo doprli do njih, da su imali prilike čuti te teme i biti svjetionik koji će nešto doprinijeti u svojoj zajednici. – ističe Olivera.
Konkretno su u Udruzi La Verna volonteri uglavnom iz Franjevačkog svjetovnog reda, ali imaju i ljudi koji uopće nisu vjernici.
-Lijepo se slažemo i nastojimo biti pažljivi jedni prema drugima. Kod nas su to uglavnom žene. Imamo i dva muškarca koji su dragocjeni s onim što kao muškarci donose. Većinom su s nama umirovljenice, ali ima i nešto mlađih, studenata i onih koji su tek završili studije. Sve su to ljudi koji ne daju svoj višak vremena. Ne radi se o ljudima koji ne znaju što bi radili, već o ljudima koji odvajaju svoje vrijeme za druge. Naši su volonteri često dugo godina s nama, teško je odlučiti se volontirati u palijativi na dva, tri mjeseca. To zarazi čovjeka, to je nešto što iziskuje posvećenost. Ne možete doći jedan dan, a onda drugi dan reći da imate druge obaveze i da vas više nema. Kad uđete u jednu obitelj s njima ste do kraja, do smrti bolesnika, a i kasnije ako obitelji treba utjeha i pomoć u žalovanju. Izgrade se tu i prijateljstva, odu zajedno na groblje zapaliti svijeću, čestitaju si blagdane, ti se odnosi grade i onda dalje žive.
