Poznato je da odlazak u bolnicu za većinu ljudi, a posebice za djecu predstavlja traumatičan događaj jer je praćen neizvjesnošću i neugodnim emocionalnim stanjima zbog odvajanja od primarne sredine, zbog bolesti, straha od medicinskih postupaka i ishoda liječenja. Udruga za promicanje dobrobiti djece “Portić” u Rijeci prepoznala je potrebe hospitalizirane djece, a to su nedostatak prirodnoga okruženja i informacija iz vanjskoga svijeta vršnjaka te nedostatak obiteljskoga rituala pričanja priča pred počinak.
Stoga smo odlučili organiziranim volontiranjem nadomjestiti ili barem malo doprinijeti ostvarenju navedenih potreba. Program “Pripovjedač/ica priča za laku noć” – “Tete i barbe pričalice” provodi se u KBC-u Rijeka, u Dječjoj bolnici Kantrida kontinuirano od 2009. godine kada su prvi volonteri zakoračili na Zavod za hematologiju, onkologiju i kliničku genetiku i ostali sve do danas. S godinama smo svoje djelovanje postepeno širili na ostale Zavode (Zavod za kardiologiju, pulmologiju, reumatologiju, alergologiju i imunologiju, Zavod za neurologiju i dječju psihijatriju i Zavod za gastroenterologiju, hepatologiju, endokrinologiju i nefrologiju) Klinike za pedijatriju, Kliniku za dječju kirurgiju i Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju dječje dobi.
Edukacija i evaluacija (Educirani volonteri)
Da bi postali volonteri zainteresirani su obavezni pohađati edukaciju i tek tada postaju “tete i barbe pričalice”. Naziv po kojem smo poznati široj javnosti su upravo sama djeca dodijelila. Redovito se provode evaluacije projekta od strane roditelja, djece i medicinskog osoblja koji svjedoče o pozitivnom ozračju koje Program unosi u bolničko okruženje. Na taj se način razvija nova snaga u zajednici – volonterska snaga koja svojim djelovanjem doprinosi pozitivnim pomacima u holističkom pristupu liječenju djece. Najveću vrijednost ovog projekta čine ljudi – volonteri iz svih krajeva Hrvatske, različitih struka, interesa, dobnih skupina…
A svima je zajednička samo želja za pomaganjem i ljubav prema priči. Smatram da je njihov doprinos nemjerljiv i to ne samo djeci i roditeljima na liječenju već cijeloj zajednici. Usudila bih se reći da je ovaj projekt pokrenuo jednu veliku volontersku snagu u Rijeci na što smo izrazito ponosni.
Projekt koji je započeo sa skromnih 30-tak volontera koji su bez ikakve ideje što ih čeka krenuli u tu priču, danas broji stotine i stotine volontera koji su imali prilike okušati se u volontiranju s djecom u bolnici. Neki od njih su sve ove godine ostali uz Portić jer su osjetili onaj “poziv”. I tako je jedna prekrasna riječka priča od samog početka imala silnu podršku javnosti i gradskih institucija te se glas proširio i kroz godine se projekt iz Rijeke proširio i na druge gradove u Hrvatskoj, premda sama organizacija nije uvijek išla tako glatko.
Upravo su nam iskustva drugih udruga pokazala kako je podrška koju smo imali u našem gradu i bolnici bila jedan važan faktor koja je silno olakšala da ova priča naraste i živi sve ove godine. Program se provodi od 2016. godine u Splitu (u suradnji s partnerskom Udrugom MoSt), a od 2018. u Čakovcu (u suradnji s partnerskom Udrugom Murid) i Puli (u suradnji s partnerskom Udrugom Volonterski centar Istra). Program se od siječnja 2014. do studenog 2018. godine provodio i u Zagrebu (u suradnji s udrugom Smiješak za sve).
Bolest ne vodi glavnu riječ
Kao pokazatelj prepoznatljivosti projekta te ujedno i veliko priznanje na razini Hrvatske je nominacija i osvajanje nagrade »Ponos Hrvatske 2019.« koja se dodjeljuje ljudima koji su se istaknuli dobrim djelima i humanošću, a među nagrađenima su se našle i tete pričalice, predstavnice pet gradova u kojima se projekt provodi.
Kako izgleda program? Važno je naglasiti da volonteri svaku večer pred počinak sat vremena provode s djecom uz njihove bolničke krevete, pa tako tih sat vremena što djeca provedu u priči i igri dozvoljava i roditeljima da se malo odmore. Za naše volontere nema vikenda niti blagdana jer niti djeca ne biraju koji dan će boraviti u bolnici. Premda su svi usmjereni na dobrobit koju volonteri čine svojim djelovanjem, mi iz Udruge uvijek naglašavamo kako je dobrobit za same volontere puno veća. Taj osmijeh koji izmamiš u bolesničkom krevetu, zahvalnost umornih roditelja, razgovor o priči ili temi od interesa, gašenje ekrana na koji su djeca većinom prikovana… Sve to ispunjava srce i nakon tih sat vremena čini ti se da možeš sve i svakodnevni problemi koje si donio sa sobom kao da više nisu tako veliki i značajni.
Naravno, ima teških i bolnih trenutaka. Neka djeca su na dugotrajnom liječenju na pojedinim odjelima i kroz posjete ih upoznamo, upoznaju i oni nas te se prirodno razvija privrženost. Svjedoci smo borbe koju nismo u mogućnosti niti pojmiti i jedino što možemo je biti tu uz njih i olakšati im tih sat vremena kroz priču i igru, a ponekad i samo biti uz njih u tišini.
Često znamo čuti “ja to nikad ne bih mogao/mogla”. Mi se zapravo iznenadimo kad čujemo takve komentare jer se ne smatramo ni po čemu drugačiji od drugih. Samo smo imali hrabrosti upustiti se i kroz iskustvo odlazaka u bolnicu shvatili da u dječjoj bolnici bolest ne vodi glavnu riječ već su to ipak dječja snaga i veselje koje šire.
Kroz sve ove godine nismo se nikada susreli s tako velikim izazovom kao što je to situacija pandemije. Odlasci volontera su obustavljeni i djeca su zakinuta za taj segment boravka u bolnici. Projekt se i dalje nastavio, ovaj put online putem na Zavodu za hematologiju i onkologiju za naše male bolesnike koji su najdulje na liječenju. Ono što volonteri, ali i korisnici projekta naglašavaju jest da im je drago da se projekt nastavio, ali prije svega izražavaju žaljenje za kontaktom uživo. Otežano je prenijeti tu čitalačku atmosferu preko tableta, ali najveći su nedostatak ipak organizacijske teškoće jer nedostaje spontanosti i fleksibilnosti koju sam dolazak na odjele predstavlja.
Ni korona ne zaustavlja omiljene priče
Najvažnije je da čak ni ovakva situacija nije privela kraju ovu našu priču. Volonteri su i dalje prisutni i željno očekuju nastavak projekta jer jedino se odlascima u bolnicu može održati kvalitetan kontinuitet i osjećaj pripadnosti projektu. Nakon mjeseci i mjeseci čekanja došao je i taj dan, ovog listopada su uz poštivanje epidemioloških mjera naši riječki volonteri ponovno krenuli. Nadajmo se da će tako i ostati i da će se, kao i u svakodnevici, i u bolnici polako aktivnosti vratiti na staro ili barem novo normalno.
Umjesto zaključka voljela bih samo zahvaliti svima koji su svojim sudjelovanjem doprinijeli da tete i barbe pričalice postoje i dalje. A kada se okolnosti promijene i krenu ponovno edukacije pozivamo sve zainteresirane da nam se jave i priključe te okušaju u ovakvoj vrsti volontiranja.