Zdravstveni sustav Republike Hrvatske kompleksni je sustav ustanova, usluga, medicinskih i drugih djelatnika. Unutar ovog velikog nacionalnog sustava pruža se zdravstvena zaštita osiguranicima, ali i svima koji žele koristiti zdravstvenu uslugu. Zdravstvena zaštita regulirana je posebnim zakonskim propisima kao što je Zakon o zdravstvenoj zaštiti, ali i drugim domaćim i međunarodnim pravnim propisima. Zdravstveni je sustav, dakle, dostupan građanima RH i strancima tijekom boravka u Hrvatskoj. Ipak, sama dostupnost sustava dolazi u pitanje kad se osvrnemo na veliku, ali prilično zanemarenu društvenu skupinu. To su osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju kojih je prema najnovijim brojkama oko 600 tisuća.
Potpisnici Konvencije
Osim nacionalnih, i međunarodni propisi stavljaju čvrst temelj za zaštitu prava na ostvarivanje zdravstvenih usluga za sve pa tako i za osobe s invaliditetom. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom navodi kako sve zdravstvene usluge moraju biti na jednak i nediskriminatoran način pružene osobama s invaliditetom. I kako će države potpisnice, među kojima i Hrvatska, osigurati sve potrebne mjere da se to i postigne. Nadalje, Konvencija propisuje obvezu zdravstvene usluge potrebne osobama s invaliditetom uključujući primjerenu ranu identifikaciju i intervenciju. Ipak, u realnosti vidimo kako je rana intervencija i stručna pomoć nedostupna mnogoj djeci s razvojnim teškoćama u Hrvatskoj.
Arhitektonske barijere
UNICEF je proveo Analizu usluga rane intervencije u Hrvatskoj te utvrdio kako tek svako osmo dijete kojem je potrebna rana intervencija tu uslugu uspije i ostvariti što zbog nedostupnosti, udaljenosti, cijene ili stigme. Konvencija propisuje i obvezu država da osiguraju pristup zdravstvenim ustanovama. Naime, pristupačna usluga te educirano osoblje ne znače mnogo ukoliko osoba zbog arhitektonskih barijera ni ne može pristupiti ustanovi. U suštini, Konvencija propisuje pravo osoba s invaliditetom da na jednak način, bez diskriminacije, koriste zdravstvene usluge dostupne u državi potpisnici Konvencije.
Kako onda dolazimo do toga da osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju ipak nailaze na tolike poteškoće prilikom ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu. Ponajprije, možemo pretpostaviti da se radi s jedne strane o nedostatku konkretnog znanja i smjernica. I s druge o strahovima kod zdravstvenih djelatnika. Većina zdravstvenih djelatnika tijekom školovanja nije imala priliku proći organiziranu edukaciju usmjerenu na odnos i komunikaciju s pacijentima s invaliditetom. Najčešće se ovdje ne radi o nedostatku empatije već zaista o neznanju ili strahu od nepoznatog, nesnalaženju s nečim novim. Primjerice, ukoliko liječnik dosad nije bio u neposrednom kontaktu i komunikaciji s osobom koja se kreće u kolicima, kad mu ta osoba uđe u ordinaciju, on može, svjesno ili nesvjesno, početi paziti na svoju komunikaciju i tako si stvarati mentalnu barijeru za opuštenim razgovorom.
Komunikacija u sustavu
Isto tako, ukoliko u ordinaciju uđe pacijent s oštećenjem vida ili potpuno slijep, medicinski djelatnik možda neće znati kako pregledati tog pacijenta, posebice ako pregled uključuje fizički kontakt, primjerice pregled pokretljivosti zgloba i sl. I na koji način iskomunicirati s pacijentom bez nelagode te olakšati pregled i sebi i pacijentu. Osim toga, liječnici i medicinski djelatnici mogu sa strahom propitivati vlastitu komunikaciju. Primjerice, smije li se osobu s oštećenjem vida pozdraviti s „Vidimo se!“ ili kako se obraćati gluhom pacijentu koji ima prevoditelja. Primjera može biti mnogo.
Težnja ka ravnopravnošću
Kako ćemo, dakle, definirati pravo na zdravstvenu zaštitu iz Konvencije – mitom ili realnošću? Stavit ćemo ga negdje između te dvije krajnosti. Definirat ćemo ga težnjom ka ravnopravnošću. Kao što je to slučaj i kod nekih drugih područja na kojima još moramo raditi kako bi omogućili osobama s invaliditetom ravnopravnost i dostojanstvo.
Sukladno tome, iako zakoni i drugi propisi jamče jednaku zdravstvenu uslugu za sve, kad to sagledamo iz očiju liječnika ili pacijenta s invaliditetom koji uplašen dolazi na pregled ili zahvat, možemo razumjeti kako je potrebno još mnogo činiti da bi pravo na zdravstvenu zaštitu zaista postalo realnost.