Jedne udruge liječnika pozivaju na prosvjed, druge na dijalog. Dijalog – prosvjed. Dvije ključne riječi bombardiraju sa svih strana ovih dana. „Lete” priopćenja, statusi, poruke bilo s jednom bilo s drugom riječi. A sve to vjerovatno čitaju, uz ispriku na ovoj isključivo subjektivnoj ocijeni, samo oni koji ih i upućuju. I, dakako, međusobno. Jer akcija na reakciju pa tako u krug. Dokad?
Prosvjed je najavljen za 18. ožujka i svjedočimo nekakvom nazovimo formiranju tabora koji ga podržavaju i onih koji ga osuđuju. Na tom putu pak ono što je oku i uhu javnosti servirano jesu kojekakvi „epiteti” sa svih strana. Časti se tako tko čemu služi, tko je kome član, tko se kako financira pa nadalje. Ako je to sve tako i sad se skidaju rukavice pa zašto se šuti godinama, zašto se nije ovog ili onog prozvalo za to isto i ranije?
Što građani, javnost, čitatelji, pacijenti od toga imaju? Ne od traženja, mjera ili postupaka koji zdravstvo čine ili će činiti boljim za njih. Nego što imaju od ovog fajta. Tursku sapunicu. I baš kao na TV-u, mogu prebaciti program.
Cezarovska strategija
Evo i engleski su mladi doktori najavili ne prosvjed nego trodnevni štrajk. Rijetko gdje se zdravstvo ne koprca, i u puno bogatijim zemljama i stabilnijim sustavima. Kad se podvuče crta, vjerovatno svi hoće u konačnici isto – doktori raditi u pristojnim uvjetima za pristojnu plaću, pacijenti da ih netko takav i takvi uvjeti dočekaju kad uđu u taj sustav. Sustav koji je daleko od idealnog. Koji uostalom nigdje nije idealan, ali za koji bi svi morali htjeti, željeti i raditi uime – pacijenta. Isti taj pacijent naravno mora znati i svoje odgovornosti jednako kao i prava. A o tome ga treba educirati, zdravstveno opismenjavati – ne marketinški šareno nego konkretno.
Zato se nadajmo kako će ova cezarovska divide et impera retorika uskoro završiti. I sve uključene valja podsjetiti uostalom kako u svakom ratu – poginulih ima na obje strane.
