Ostali liječnici, koji nemaju da tako kažemo neke bolničke funkcije, morat će najprije imati čistu situaciju u javnoj ustanovi gdje rade da bi dobili odobrenje za dodatni rad. Ta čista situacija znači kriterije manje više kao što su i oni već aktualni; da uredno i redovno obavljaju posao u bolnici, da nemaju nekih disciplinskih mjera i da poštuju organizaciju rada.
Komora zadovoljna, ministar nije
Pitanje je onda, što se zapravo mijenja? Iz Hrvatske liječničke komore kažu da su zadovoljni trenutnim rješenjem. Resorni ministar očito nije dok najavljuje izmjene.
Na konferenciji MedMed predsjednik HLK, dr. Krešimir Luetić, izjavio je kako je „gotovo svaki ministar zdravstva smatrao potrebnim mijenjati ovu regulativu i dati joj svoj osobni doprinos”. Luetić navodi da smo u proteklih 30 godina bili svjedoci različitih načina na koje se regulirala ta praksa. U videoprezentaciji na spomenutom događaju ministar Vili Beroš rekao je da se „odnosi moraju urediti tako da se jasno znaju granice”.
Ono što nitko pak ne govori jesu motiv promjenama i cilj istih tih promjena. Ograničavanje rada ikome u temelju je dvojbeno. Zašto liječnici ne bi mogli zaraditi više na račun svojeg znanja i stručnosti, zašto bi oni bili struka kojoj se brani da dodatno zaradi? Jednako tako, da bi to i realizirali trebaju na radnom mjestu prvotno ispuniti obaveze. Propisi trenutno kažu da je tome tako jer zakonski dopuštenje za dodatni rad ni sad ne bi mogao dobiti nitko tko nije odradio posao za koji prima plaću. E sad da li je i u kojoj mjeri to u praksi tako, nitko ne govori. Bar ne javno. No, rješenje sigurno nije diskriminirati cijelu jednu profesiju zbog pojedinih devijacija kojih sigurno ima.
Javan rad, vlasništvo privatno
Ne govori se ni o vlasništvu privatnih zdravstvenih ustanova što se mimoilazi otvaranjem klinika na ime članova obitelji primjerice. Zakonski ispravno, a u ostalim pogledima? I kako najavljene reformske izmjene taj dio točno dotiču? Uostalom, da li je dvojni rad i kad liječnik iz jedne bolnice nakon radnog vremena odlazi raditi u drugu javnu zdravstvenu ustanovu? Kontrola rada u javnim ustanovama ono je što je više puta argumentirajući ove izmjene rekao i ministar Beroš, ali i Jasna Karačić iz Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata. Naime, pacijente se ne pita ništa mada se nečija (ne)dostupnost u konačnici najviše tiče samog pacijenta, svakog pojedinca. Kojem je na kraju krajeva svejedno ide li po potrebnu dijagnostiku, terapiju u ustanovu u javnom ili privatnom vlasništvu, važna mu je kvaliteta i da ju može dobiti na vrijeme.
