Mladi Splićanin Joško Lalić zatekao nas je kad je već na početku našeg razgovora u samo jednoj rečenici tako jednostavno, prizemno i iskreno sažeo 23 godine svog života.
– Moj put je zapravo kombinacija okolnosti koje nisam birao i ljudi koji su u tim okolnostima dali sve od sebe da mi omoguće dobar početak, rekao nam je Joško.
Javnost je za ovog mladića prvi put čula samo nekoliko dana nakon razornog potresa. Tada 18-godišnji štićenik Doma za nezbrinutu djecu Maestral, ganut prizorima razorene Petrinje, bez razmišljanja se odazvao pozivu Torcide i krenuo u akciju pomoći. Novinarka Jutarnjeg lista Lada Novak Starčević kasnije je doznala da je još na putu razmišljao što bi mogao napraviti, osim dati sebe na raspolaganje. U ponoć je poslao poruku ravnateljici doma Jeleni Burazin.
– Ravnateljice i teta Ivana, mislim si i gledam kako nam je darovana tona stvari. Priznajmo si, puno više nego što nam treba i zar ne bi bila dobra ideja da jednu od onih pustih prostorija punih slatkiša i ostalih stvari poklonimo Petrinji… Plus, stvarno racionalno gledano, imamo više nego što nam je potrebno, pa da se za promjenu mi djeca ponašamo odraslo, a ne kao da nam svemir duguje tko zna što. Pardon što pišem u ovu uru!, napisao je.
I bio bi taj jedan čin sasvim dovoljno, jer u njemu je bilo više dobrote nego što je neki pokažu cijelog života, no Joško je smatrao da može i mora još. Danas student poslovne ekonomije te voditelj poslovanja lanca brijačnica Nomad Barbershop, pokrenuo je projekt kako bi pomogao djeci koja upravo prolaze ono što je prošao i on, odrastajući u sustavu socijalne skrbi.
18. rođendan u Domu
Domski život sigurno nije lak, a znamo da je za djecu koja tamo dođu, neki u pelenama, drugi nešto stariji, najteži i najstresniji trenutak onaj kojeg njihovi vršnjaci najviše iščekuju – 18. rođendan. Dan je to kad, dok neki primaju raskošne poklone brojnih članova obitelji i prijatelja, domska djeca kreću u samostalan život, s početnim „kapitalom“ samo od uspomena, kada moraju jako brzo odrasti samo kako bi si omogućili osnovno – krov nad glavom i nešto za pojesti. Joškova je priča zato još nevjerojatnija, jer radi, studira i još pomaže drugima… I pritom nijednom se neće požaliti, prokleti sudbinu ili tražiti krivce za svoju priču. Upravo suprotno, Joško je čvrsto odlučio, vjerojatno još kao dijete, da će njegova priča biti čista pozitiva i inspiracija.
– Ja sam jednostavno u životu odabrao ne gledati ni na što kao na priču o ograničenjima, nego uvijek gledam što se može dogoditi kad netko na vrijeme dobije podršku i kad se prepozna potencijal, a to se s druge strane trudim i omogućiti. Mislim da tu najveću razliku rade ljudi koji te u nekom trenutku poguraju, usmjere ili jednostavno vjeruju da možeš više nego što možda sam u tom trenutku vidiš ili znaš, kazuje ovaj vedar i bistar mladac.
Sustav je pružao podršku
Joško nije imao ono što njegovi vršnjaci uzimaju zdravo za gotovo. Nije mogao biti „ćudljiv tinejdžer“, lupati vratima, izluđivati roditelje kasnim dolascima kući, nije mogao zahtijevati markiranu robu ili skupi mobitel. Nije mu to, kaže nam, zapravo ni nedostajalo. Sustav mu je pružao sigurnost i podršku, pri čemu on svoje odrastanje u domu vidi i u pozitivnom svjetlu, pogotovo ističući stručnost odgajatelja zbog kojih je postao čovjek kakav je danas. Nešto mu je ipak moralo nedostajati?
– Razlika je više u onim stvarima koje se inače događaju spontano u obitelji, kao na primjer razgovori o tome što dalje, kako izgleda neki posao, kako donijeti odluku kad imaš više opcija. U sustavu je sve strukturiranije i organiziranije. Znaš da ćeš u jednom trenutku morati stati na svoje noge i to dosta ubrza način na koji razmišljaš, možda i stvara neki pritisak da ne pogriješiš. Po meni je upravo zato važno dodatno stvarati prilike u kojima mladi mogu isprobati stvari u stvarnom okruženju i povezati se s ljudima izvan sustava. To je bio i jedan od razloga zašto je nastao moj projekt „Djeca i mladi u sustavu socijalne skrbi“, jer sam shvatio da je važno da mladi prije tog trenutka dobiju podršku i konkretno iskustvo, da ne ulaze u sve to prvi put tek kad izađu iz sustava, kaže Joško.
Sustav su konkretne osobe
Dodaje da su kod njega najveći utjecaj imali ljudi iz sustava, no tu riječ ne doživljava kruto kao većina.
– Kad kažem sustav, stvarno ne mislim na neku apstraktnu stvar nego na konkretne osobe koje su bile oko mene kroz godine, posebno moju ravnateljicu. Odrastanje u domu znači da imaš više ljudi koji prolaze kroz tvoj život, ali neki ostanu i po tome što su u pravom trenutku reagirali kako treba.
To nisu bile neke velike, dramatične stvari, više situacije gdje netko vidi da možeš nešto više i onda te pogura u tom smjeru ili jednostavno ne pusti da odustaneš kad bi možda bilo najlakše odustati. Meni je konkretno jako važna bila podrška ravnateljice i ljudi koji su me pratili kroz školovanje jer su oni prvi ozbiljno shvatili to da želim ići dalje i da ima smisla ulagati u to, u mene. I zato kad danas kažem da mi je sustav omogućio da studiram i razvijam se, zapravo mislim na te ljude, jer bez njih bi to bilo sigurno puno teže, da ne kažem nemoguće, a vjerojatno bi išlo puno sporije, kazuje mladić.
Što kad dijete iz doma mora u samostalan život?
Najteži je, rekosmo, trenutak kad domsko dijete mora početi brinuti o sebi, bez sigurnosti obiteljskog doma kojem se može vratiti ako mu posao propadne, ako ostane bez novca ili ako se jednostavno zaželi domaće kuhinje. Joško kaže kako za njega to nije bio jedan trenutak, nego proces koji se kroz neko vrijeme počeo događati.
– Dok si u sustavu, koliko god bio samostalan, ipak imaš neku strukturu i znaš da postoji okvir koji te drži, a kad izlaziš, odjednom sve postaje puno konkretnije, od toga da sam organiziraš svakodnevne stvari do toga da donosiš odluke koje imaju stvarne posljedice. Nije to nepremostiv problem, ali ipak vidiš razliku jer neke stvari radiš prvi put bez tog istog okvira, podrške. Meni je pomoglo što sam već imao neki smjer i što sam kroz školovanje i kasnije imao podršku ljudi oko sebe, ali jasno vidiš koliko je lakše kad imaš barem neko iskustvo prije toga. Zato mislim da je važno da mladi još dok su u sustavu dobiju priliku izaći van, vidjeti kako izgleda radno okruženje i upoznati ljude. Onda taj prijelaz ne dolazi kao prvi put da se susrećeš s tim stvarima, nego kao nastavak nečega što si već počeo, objašnjava.
Projekt nastao iz iskustva
Upravo iz tog iskustva pokrenuo je svoj projekt. Shvatio je, kaže, da se neke stvari počnu rješavati tek kad je već kasno, odnosno kad mlada osoba izađe iz sustava i mora se snaći u hodu.
– Onda vidiš da ti ne fale velike stvari, nego vrlo konkretne – da si negdje već bio, nešto već probao, da znaš kako izgleda situacija, da se ne nalaziš u njoj sad prvi put. Moja ideja je bila pomaknuti to ranije. Da mladi dobiju ta iskustva dok su još u sustavu, a ne tek kad više nema tog okvira koji daje sigurnost. Iskreno, meni je bilo važno da to ne ostane na „trebalo bi”, nego da se stvarno dogodi. Tu su se onda uključili ljudi koji su to prepoznali i bez kojih projekt ne bi ni postojao, od stručnjaka iz sustava, preko ekipe iz Akademije socijalne skrbi i ravnateljice Marije Barilić, koji su pomogli da se to posloži i stvarno provede u praksi, pa sve do tvrtki koje su sudjelovale, kao što su Hanza Media, HPB, Poliklinika Sinteza i Centar za rehabilitaciju Rijeka, ističe.
Njegov projekt domskoj djeci nudi dvije važne stvari. Jedan dio su, kaže, radionice gdje se otvaraju teme koje možda inače ne dođu na red, kao na primjer što dalje nakon škole, kako uopće donijeti odluku kad imaš više opcija, kako procijeniti što ti odgovara. Tu su zajedno i mladi i stručnjaci, pa se stvari mogu sagledati iz više kutova.
Promjena očekivanja od života
– Drugi dio su prakse i to je zapravo ono što najviše ostane jer mladi dolaze u stvarne firme i ustanove, dobiju konkretne zadatke, vide kako izgleda radni dan i prvi put su u situaciji gdje ih netko gleda kao buduće kolege, a ne samo kao korisnike sustava. To im dosta promijeni perspektivu jer više ne razmišljaju apstraktno nego znaju kako to stvarno izgleda, što žele, što mogu, što im „leži”, što im ne odgovara ili ne ide, a što im se sviđa, a to im, naravno, pomogne da naprave neki životni plan, kako bi htjeli dalje nastaviti, kaže Joško Lalić.
>Prve reakcije su bile izuzetno pozitivne, a Joška je najviše obradovalo kad je vidio da mladići i djevojke koji su bili poput njega, pred neizvjesnom budućnošću i bez snažnog zaleđa, počinju mijenjati svoja očekivanja od života.
– Kod mladih se vidi da im puno znači kad prvi put uđu u radno okruženje i shvate da mogu pratiti tempo, da razumiju što se od njih traži i da ih netko doživljava ozbiljno i to im dosta digne samopouzdanje, jer više ne razmišljaju u teoriji nego iz iskustva. S druge strane, organizacije često uđu s nekim rezervama, a onda kroz par dana vide da su ti mladi motivirani, da pitaju, da se trude i da se žele uključiti. Tu se dosta brzo promijeni percepcija. Mislim da je baš ta promjena na obje strane najvažniji rezultat, jer onda imaš temelj da se ovakve stvari dalje razvijaju, kaže Joško.
Suradnja s Akademijom socijalne skrbi
Kroz rad na projektu shvatio je da cijela priča nema smisla ako nema suradnje sa stručnjacima i institucijama. Ideja, pa čak i vlastito iskustvo poput njegovog, mogu biti pokretači, no bez ljudi koji razumiju sustav i znaju kako raditi s mladima sve ostaje na dobroj namjeri.
– Suradnja s Akademijom socijalne skrbi tu je bila važna jer je donijela strukturu i način kako da se stvari provedu kako treba, a ne samo da se nešto organizira. I mislim da je važno to što su u radionice uključeni i mladi i stručnjaci, jer promjena ne ide samo s jedne strane. Tek kad se to spoji, dobiješ nešto što ima stvarni efekt na stvarne živote, kaže.
Iz najsvježijih podataka Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike na koje smo naišli proizlazi da su 2024. imali 3.601 dijete u nekom obliku skrbi, od čega ih je 1.284 bilo u institucijama poput Doma Maestral u kojem je stasao Joško. On za njih ima važnu poruku.
– Želim im reći da ne odustaju prerano od stvari koje im se čine daleko, nedostižne. Znam da mladima u sustavu nije uvijek jasno što dalje i da neke stvari izgledaju kompliciranije nego drugima, ali puno toga se posloži tek kad kreneš nešto raditi, a ne dok razmišljaš o tome. I možda najvažnije, kad se pojavi prilika, probati je iskoristiti, čak i ako nisi siguran da je to „to”. Iz takvih iskustava se najviše nauči i kasnije je puno lakše donositi odluke, kaže.
Vaša podrška može odrediti smjer nečijeg života
Poruku ima i za stručnjake, odgajatelje, učitelje, ravnatelje institucija i sve one koji će u srcima domske djece biti obitelj koju nisu mogli imati.
– Želim da ne podcjenjuju koliko njihov rad znači, oni su stvarno ključni jer njihova podrška može odrediti smjer nečijeg života. To sam i sam iskusio i zato sam rekao da kada govorim o sustavu, zapravo govorim o ljudima u njemu. Možda to oni i znaju, ali vrijedi ponoviti da je ono što rade jako jako važno, jer se za djecu i mlade u sustavu razlika ne događa na razini sustava, nego u konkretnim odnosima i konkretnim situacijama kroz vrijeme.
Nekad je to razgovor u pravom trenutku, nekad poticaj da pokušaš nešto što sam ne bi, a nekad samo osjećaj da netko prati što radiš i da mu je stalo. Ja sam to imao i znam koliko znači. Zato kad govorim o sustavu, zapravo mislim na ljude u njemu. Mislim da je važno da i oni znaju da se to vidi i da ostaje, da je dobro što postoji Akademija socijalne skrbi jer se vidi da i oni rade na tome da budu bolji u svom poslu. Nije ono da su jednom završili školu i to je to. Stalno se nadograđuju i to se na kraju osjeti u radu s nama, zaključuje.
