U prošloj godini je izdano 13 milijuna 335 tisuća 505 uputnica i 60 milijuna 420 tisuća i 3 recepta za lijekove pacijentima od obiteljskih liječnika.
Ili drukčijom matematikom, svaki pacijent koji je prošle godine bio kod obiteljskog doktora je “izašao” s 18 recepata i oko četiri uputnice.
To je statistika, to su prosjeci. Svakomu je jasno kako su neki ljudi kronični pacijenti na svojim terapijama za koje su im potrebni i recepti, a i kontrolne uputnice.
No, ljudi dragi, govorimo u jednoj godini o nevjerovatnom povećanju propisanih i uputnica i recepata od strane 2487 ordinacija obiteljske (opće) medicine. Što se događa s nama, a i sa zdravstvenim sustavom kad je na oko devet tisuća više pacijenata u 2024. izdano 350 tisuća više uputnica i 3,3 milijuna recepata više nego godinu ranije?!
Tko će išta obaviti uz tolike uputnice?
Blago onomu komu ovo nije alarm! Apsurdno je pričati o prevenciji u zemlji gdje je najpropisivaniji (u milijunima) lijek anksiolitik. U zemlji gdje u godinu dana “ode” 3,3 milijuna recepata više. Evidentno nismo zdraviji nego baš suprotno.
A i tko se još uvijek uz povećanje od 350 tisuća uputnica nada da će išta obaviti u razumnom roku?
Komentar na ove podatke (situaciju) u primarnoj upitali smo dr. Ljiljanu Ćenan, predsjednicu Udruge za zdravstvenu pismenost. Nismo ovu liječnicu to zatražili zbog vođenja, evidentno prijeko potrebne, udruge nego zbog njezinih opetovano jasno proklamiranih stavova o zdravstvenom sustavu. Naime, s bilo kakvih službenih adresa i iza sličnih titula, usudimo se na temelju (pre)dugog iskustva reći, kako ne bi dobili validan i objektivan komentar. Uvijek se tu negdje nešto računa komu se ne zamjeriti, s kim se “pregovara” pa sva istina ostane u neslužbenom dijelu razgovora.
Odgovore dr. Ćenan prenosimo u cjelosti:
Obiteljska medicina je uništena struka. Problemi iz baze sustava se neminovno prelijevaju u ostale dijelove sustava. Malo vremena za pacijenta rezultira klikanjem uputnica i recepata, da se “što prije riješi pacijent”. Često pacijenti sami traže doktora koji će im pisati ono što oni naručuju, a ne ono što on svojim znanjem i iskustvom misli da im treba.
U uništenoj struci 50 posto doktora nisu specijalisti već doktori samo sa završenim medicinskim fakultetom ili završenim drugim specijalizacijama. Gdje, na kojim odjelima bolnice bi to bilo moguće?
Npr. da na kardiologiji ili pedijatriji radi ginekolog ili patolog? U obiteljskoj je to moguće. Jer se ne očekuje od obiteljskog doktora da zna, radi i liječi pacijente već da se ostvari forma i napiše u izvještaj da je taj dan u toj i toj ordinaciji bio doktor. Nije važno koji, kakav, koliko dugo i što je radio.
Ravnateljica jednog od najvećih domova zdravlja u Hrvatskoj kaže za medije da su kod njih sve ordinacije popunjene. Da nemaju problema s kadrovima (kao ostatak zemlje) i da veliki dio ordinacija popunjavaju s doktorima koji su tek završili fakultet. Takvi doktori su nekad imali obvezu odraditi staž i tek onda samostalno početi raditi. Sad ih se baca u ordinacije same. Odmah počinju raditi i u velikom postotku istovremeno pokrivaju po dvije ili više ordinacija. Ne želim ni misliti kako rade, kako se osjećaju i kakvi su rezultati njihovog rada. Kakve su posljedice na pacijente, ali i na njih same.
Nikomu nije u interesu vidjeti razlike među ordinacijama
Nema praćenja ishoda liječenja! Neće ih skoro ni biti. Jer nikome nije u interesu da se vidi razlika između ordinacija u kojima radi isti doktor više od 20 godina, koji se redovito educira, prati stručne članke i smjernice i pokušava raditi prema pravilima struke, od ordinacija u kojima dobar dio godine radi ili sama medicinska sestra, dođe bilo koji doktor na 3 ili 4 sata (ginekolog, neurolog, ortoped) ili radi netko tko je tek završio fakultet.
Ne postoje stručne smjernice
Nema stručnih smjernica kojih bi se bili obvezni pridržavati i bolnički i obiteljski doktori. I koji bi štitili doktora u slučaju sudskog progona. Pa onda sami obiteljski liječnici šalju na masu pretraga da bi se zaštitili (npr. ja šaljem glavobolje i vrtoglavice neurolozima i tu onda ide obrada od nemila do nedraga, a 99,9 posto od tih stanja u podlozi nemaju ništa ozbiljno, što bi zahtijevalo takvu obradu već trebaju pažnju, razgovor, podršku da nauče živjeti s tim stanjima, podršku da promijene nešto u svojim životima zbog čega ih boli glava ili im se vrti).
U daleko češćim slučajevima od pisanja uputnica za pretrage od strane obiteljskih doktora su kilometarske preporuke za obradu od strane bolničkih doktora. Opet zbog istog – nedostatka vremena da se udubi u problem i riješi ga se, te ograđivanje od odgovornosti ukoliko se naleti na onaj 1 od tisuća slučajeva kad će u podlozi biti nešto ozbiljno.
A kako se HZZO bori zubima i noktima da ne dopusti da svaki doktor piše ono što indicira (što je jedino normalno i što bi oslobodilo obiteljskim doktorima vrijeme za baviti se s pacijentima, ali i jasno pokazalo tko što indicira od lijekova i pretraga), tako su obiteljski doktori pisari za sve te uputnice. I ispada da obiteljski doktori zatrpavaju liste čekanja i samo oni šalju na pretrage.
A u stvarnosti smo za vjerojatno preko 80 posto uputnica samo pisari za bolničke doktore.
Opterećeni budalaštinama
Sustav je tako postavljen (od strane HZZO-a i MIZ-a) da se obiteljske doktore tjera da upisuju pacijente do maksimuma koji nije normalan (2125 pacijenata) i s kojim se ne može normalno raditi u sustavu kakav je naš i u kojem su obiteljski doktori opterećeni s budalaštinama kakve su nezamislive u civiliziranim zemljama zapadne EU koje se brinu o zdravlju svojih stanovnika i znaju koliko je za to zdravlje važan obiteljski doktor.
Masu postupaka i koje radimo ne dopuštaju nam zabilježiti pa ih onda ni nema u izvještajima. S rastom broja upisanih pacijenata nam spuštaju limit računa koji im možemo fakturirati. Pa se događa apsurd u kojem obiteljski doktor ima sve veći broj pacijenata, sve više posla tj. sve veći broj dnevnih kontakata, sve više troši potrošnog materijala, a sve manje može fakturirati HZZO-u. Koja je to logika? Tko može tako raditi i opstati? Dolazimo do toga da te uputnica ne košta ništa i uzima najmanje vremena, a sve drugo je trošak i nemaš vremena za to.
Mogli prestati primati pacijente u prosincu
Nadalje, mnoge ordinacije u Hrvatskoj su polovicom prosinca mogle prestati primati pacijente jer su imale dovoljno računa za fakturirati HZZO-u do kraja godine. Ali nitko nije zatvorio ordinaciju i prestao primati pacijente. Ja sam imala 60 posto limita prebačaj – račune koje mi je HZZO jednostavno obrisao s 31.12.2025. Ali nisu samo ti računi bitni – s ogromnim brojem pacijenata je došlo i do prebačaja limita za laboratorijske pretrage i za recepte koji nam HZZO postavlja. To nas dovodi u položaj kažnjavanja od HZZO-a. Dakle, em nismo plaćeni za rad, em budemo kažnjeni.
Dakle, oni koji rade, liječe pacijente, a ne klikaju samo recepte i uputnice, su u ovom i ovakvom sustavu kažnjeni!
Nema ni odgovornosti pacijenata. Ni za njihovo ponašanje prema svom zdravlju, ni za ponašanje prema zdravstvenim djelatnicima i sustavu. Tako mladi doktori na dnevnoj bazi budu verbalno napadani i psuje ih se (najčešće za stvari koje su stvar sustava i na koje ne mogu utjecati), dok im se ne zgadi obiteljska medicina pa bježe van zemlje. Ili u specijalizacije koje nemaju doticaja s pacijentima.
Lijekovi koje naručuju, podižu i onda ne koriste
Dalje, što se tiče odgovornosti pacijenata. Vrlo često se događa nakon što se pacijentu promijeni terapija ili umre, da se u ordinaciju donese po nekoliko neotvorenih kutija lijekova koje su pacijenti pobožno svaki mjesec tražili od obiteljskih doktora da im napišu i dizali u ljekarnama.
Ni nakon 25 godina rada ne mogu shvatiti mentalitet osobe koja ne pije lijek, ali ga redovito podiže i slaže u kuću. A vrlo često se i svađa s doktorom ukoliko on posumnja da pacijent ne uzima lijek. Plus, nekoliko puta godišnje medije preplave obavijesti veledrogerija da im se ne plaćaju lijekovi i da će obustaviti dostavu.
To redovito prate navale na ordinacije da se naprave zalihe prije nego nestane lijekova. Obiteljski doktori to ne mogu zaustaviti.
Nigdje na svijetu RTG pluća nije metoda za screening
I na kraju, ali ne najmanje bitno, već najbitnije – nema sustava ni kulture zaštite pacijenata. Mi u KOHOM-u smo to prije nekoliko godina pokušali pokrenuti, ali je inicijativa umrla zajedno sa Dijanom Ramić Severinac. Sustav koji bi pratio utjecaj pretjeranih dijagnostičkih pretraga i lijekova na pacijente i educirao i pacijente i zdravstvene radnike.
Npr. nitko ne zna koliko se puta dijete ozrači do odrasle dobi i koliko dozu zračenja primi. Od padova i udaraca za koje je jasno da nisu rezultirali prijelomom? Ali roditelji panično s djecom trče u hitne prijeme, a doktori tamo ne žele razmišljati i riskirati propust, već slikaju sve redom. Bolovi u trbuhu koji u pravilu bivaju slikani i ozračeni.
“Preventivni” i sistematski pregledi koji u Hrvatskoj uključuju RTG pluća, iako to ni u jednim smjernicama svijeta nije metoda za screening i rano otkrivanje ikakve bolesti pluća. I onda se žalimo na sve veći broj karcinoma u sve mlađoj dobi.
Pita li se itko koliki broj tih malignih bolesti je možda izazvano od strane zdravstvenog sustava? Koliki broj neplodnosti mladih ljudi je izazvano sa zračenjem trbuha i testisa i jajnika u djetinjstvu i mladosti? Od kojih je najveći broj bio nepotreban.
Kad se sve ovo uzme u obzir, bojim se da smo duboko zaglibili. I sve da se ovog trena počnu radikalno rješavati problemi koje imamo, još niz godina ne bi vidjeli rezultate. A kamoli kad nitko ni ne sagledava problem niti ga želi početi rješavati.
