Nedostaje 107 pedijatara, a za pregled beba i djece u prosjeku imaju devet minuta. Sukus je to poruke Hrvatske liječničke komore iz lipnja o stanju u primarnoj, barem što se tiče pedijatrije koja je i tema ovog teksta. Iako su otad ljeto i odmori u drugi plan gurnuli i zdravstvo i primarnu, jednake apele i teme očekujmo s povratkom struke i politiku u rutinu.
Manjak pedijatara ni devetminutne preglede najmlađih neće toplinski val “otopiti”.
Da temeljito istražimo ove podatke s konkretnim pitanjima obratili smo se nadležnima; HZZO-u i Ministarstvu zdravstva.
Pod prvo, prenosimo odgovor Zavoda o komu uopće, prema pravilima, trebaju skrbiti primarni pedijatri. Kažu o djeci do navršenih sedam godina.
S tom dobi, što je u pravilu i polazak u školu, dijete treba od pedijatra “prebaciti” školskoj i obiteljskom doktoru.
Upravo to nije učinjeno, prema aktualnim podacima koje smo dobili i zbrojili, za – 109 379 djece! Toliko ih je, naime, upisano u pedijatrijske ordinacije u dobi starijoj od sedam godina. Od toga njih 12 266 starijih od 14 godina, dakle u dobi za upis u srednju školu!
Prostom matematikom, trećina djece upisana kod pedijatara, tamo ne pripada. To znači i gotovo 110 tisuća novih pacijenata za obiteljsku medicinu.
Slanje obavijesti roditeljima jedina je mjera
Ali kako? Iz HZZO-a su nam odgovorili kako stvar rješavaju slanjem obavijesti roditeljima:
“HZZO šalje obavijesti roditeljima starateljima djece s navršenih sedam godina života o potrebi izbora doktora primarne zdravstvene zaštite u djelatnosti opće/obiteljske medicine te prati broj opredijeljenih osiguranih osoba po ugovornim timovima na mjesečnoj razini. Uloga izabranog pedijatra je organizirati rad u svojoj ordinaciji na način održanja kvalitete i dostupnosti zdravstvene zaštite opredijeljenim osiguranim osobama, a u okvirima važećih zakonskih i provedbenih propisa.”
Ministarstvo zdravstva pak nam je odgovorilo da su upoznati s navedenom situacijom te da su “više puta dali uputu HZZO-u da pozove roditelje kako bi svoju djecu s navršenih sedam godina prijavili kod liječnika obiteljske medicine te da istu uputu dobiju i izabrani liječnici”.
Navode i kako HZZO to čini, ali da se roditelji ne odazivaju i ne žele dijete premjestiti obiteljskom liječniku.
I tu priča završava. Kako su naveli, ne postoji mehanizam kojim bi se djecu moglo ispisati i upisati drugom liječniku jer bi se time kršio Zakon.
No, za nas ne završava. Ovoj priči ćemo dati nastavke – pedijatrijsku, ali i roditeljsku stranu priče. Nevjerovatno je rješenje problema svesti na “ne može se”. I zakoni postoje da bi se mijenjali ako ne funkcioniraju plus zašto i odgovara li te komu ovakva situacija?
