Godišnje se u Hrvatskoj od moždanog udara liječi 12 do 13 tisuća osoba. U ovoj hladnoj statistici je isto toliko životnih priča, teških sudbina, ali i svjedočenja onih koji se nisu predali. Onih koji unatoč teškoj dijagnozi idu korak po korak u svaki novi dan.
Među onima kojima je moždani udar promijenio život je Antonija Jurković, majka dvoje djece.
Ona je moždani udar doživjela u mladoj životnoj dobi, sa svega 33 godine.
– Bilo je to za vrijeme porodiljnog dopusta, 24. ožujka 2017.. Sjedim za stolom i uz telefonski razgovor ispijam cikoriju (zdravija alternativa za kavu) dok je suprug u drugoj sobi s trogodišnjim sinom i šestomjesečnom bebom. U jednom trenutku osjećam da se nešto čudno događa. Čujem šum i poželim otić’ do supruga. No dalje od stola nisam stigla. Ne znam kako padam ni što se dešava. S obzirom da su čuli udarac suprug sa sinovima dolazi u kuhinju i zatiču me na podu. Suprug je odmah nazvao Hitnu koja je vrlo brzo došla. Sin me u strahu pitao: “Mama, što ti je?” Odgovaram: “Ne znam”. Tog se dijela ne sjećam. Sin mi je prepričao nekoliko puta. Ležeći na podu povraćam, ali i komuniciram s djelatnicima Hitne. Odvode me, mjere tlak, glukozu, daju mi kisik. Napola svjesna osjećam neko tupilo, bespomoćnost, ali mir, kao da nema razloga za paniku, priča Antonija.
Tumačenje otpusnog pisma
Kako kaže, njezina sjećanja su parcijalna, štura i konfuzna pa se poslužila otpusnim pismom u kojem piše da je na dan prijema izgubila svijest, imala devijaciju pogleda prema gore, te po dolasku svijesti imala jaku glavobolju, lokaliziranu obostrano frontalno uz mučninu i povraćanje. Spominju fotofobiju i fonofobiju.
– Sjećam se koliko me uznemiravalo kad bi medicinske sestre udarile klompom o vrata sobe. Fonofobiju imam i danas jer po djecu u vrtić idem s čepićima u ušima -kaže Antonija.
Hitno joj je napravljen MSCT mozga koji je prikazao subarhnoidalnu hemoragiju u bazalnim cisternama, Silvijevim brazdama obostrano, sulkusima na konveksitetu i interhemisferalno i u području tentorija uz intracerebralni hematom parijetookcipitalno desno s prodorom hemoragičnog sadržaja u desnu lateralnu klijetku, III i IV komoru, te temporalni i okcipitalni rog desno…
– Objašnjenje sam tražila sama i dobila ga od neurologa, dr.Ivkića s Instituta za istraživanje mozga, koji se potrudio i pokušao mi objasniti razvoj događaja uz slikovne primjere. S obzirom da nemam veze s medicinskom strukom ni dan danas nisam sto posto sigurna što se sve dogodilo.
A u pismu piše da, tada hitno načinjena MSCT angiografija, nije pokazala znakova aneurizme niti AV malformacije, pa su još učinili i invazivnu digitalnu pancerebralnu angiografiju kojom se nije dokazalo postojanje AV malformacije ni aneurizme.
Za četiri dana su radili kontrolni MSCT mozga koji je prikazao regresivnu dinamiku SAH-a s nešto manjom količinom hemoragičnog sadržaja uz perifokalno edem (oteklina).
Svaku sam nepoznatu riječ guglala pokušavajući složiti mozaik sjećanja i informacija. Mojima je to prevelika trauma i ne žele se prisjećati tih dana. Kažu da nisu znali ni kako se zovu, a kamoli što doktori govore, prisjeća se Antonija.
Zahvat osmi dan
Upravo kad su mislili da se stanje poboljšava, osmi dan nakon prijema, točnije prvog aprila baš k’o iz neumjesne šale dolazi ponovo do pojave intenzivne glavobolje praćene mučninom i povraćanjem te naglog pogoršanja stanja svijesti sve do razvoja sopora (korak prije kome).
– Hitno učinjena MSCT mozga prikazala je progresiju intracerebralnog hematoma i hemoragičnog sadržaja na prethodno spomenutim mjestima. Napravljenom MRA postavila se sumnja na aneurizmu, te se istoga dana pristupilo ponovnoj invazivnoj angiografskoj dijagnostičkoj proceduri kojom se potvrdila aneurizma i tada je napravljen endovaskularni zahvat u općoj anesteziji (coiling).
– Prvi postoperativni dan postajem hemodinamski nestabilna s proširenom desnom zjenicom. Uvode vazopresornu potporu noradrenalinom, antiedematoznu terapiju, vazopresin, dodatnu sedaciju te kontroliranu normotermiju, govori Antonija.
Dan poslije podvrgnuta je hitnom zahvatu postavljanja vanjske ventrikularne drenaže. Tijek bolesti bio je kompliciran razvojem ishemije, te infekcijom. Nakon rerupture bila je komatozna s lijevostranom hemiplegijom, a kod otpusta s lijevostranom hemiparezom uz ataksiju.
Posljedice na vid
– Još dok sam ležala u bolnici brat je prvi primijetio da nešto ne štima s vidom. Medicinska sestra primijetila je kad sam se zabila u stol. Tako sam i sama postala svjesna vidnog deficita. Teško je opisati lijevostranu homonimnu hemianopsiju. Ne postoji jasna vertikalna granica s crnilom na lijevoj polovici. Tog dijela percepcije jednostavno nema. Kud god pogledam ne vidim pola slike s oba oka. Tako se prestrašim vlastite ruke jer vidim šaku, a ne vidim podlakticu, lupim glavom o predmete saginjući se, nespretno razbijam, tražim, prestrašim se kad se netko ili nešto stvori preda mnom -svjedoči o jednoj od posljedica moždanog udara.
Nakon bolničkog liječenja premještena je u Specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice.
-Trebala sam mir, tišinu, san, odmor, a tamo toga nije bilo; pacijenti, sestre i neki djelatnici bili su preglasni za moj mozak pa sam Toplice napustila nakon dva mjeseca, prije predviđenog roka i nastavila rehabilitaciju u Poliklinici Sveta Nedelja, priča Antonija.
Težak povratak
Ubrzo dolazi red na toliko željeni povratak doma, no kako kaže povratak je bio teži od očekivanog.
-Sad djeca traže ono što su imali prije, zdravu majku, a ja ne znam što se zbilo u određenom periodu naših života ni kako uspostaviti bliske odnose. Ne osjećam majčinstvo, nastupilo je emotivno tupilo i tuga. Tek tada počinje moja bitka. Od početka se cijela obitelj reorganizirala; svekrva je otišla u prijevremenu mirovinu kako bi čuvala unuke, a majka me pratila u Toplice i borila da dobijem sve terapije koje mi pripadaju.
Svjesna da ne mogu kao prije, a opet motivirana da budem približno ona stara trudim se postati samostalna i sposobna majka, žena, domaćica. A gdje je tek profesionalni segment života?!- iskreno će Antonija.
Po zanimanju je profesorica likovne kulture, zaposlena u tri škole (zbog popunjenja satnice). S obzirom da je likovni vizualni predmet, a vid dominantno osjetilo za život i rad ima veliki strah od povratka na radno mjesto. Znajući da više ne funkcionira kao prije, ne smije upravljati motornim vozilom, a ni biciklom. Prvenstveno brine kako doći do radnih mjesta, potom kako biti profesionalna, organizirana i vladati kaotičnim situacijama. Jasno da javni prijevoz dolazi u prvi plan, no s obzirom da živi na periferiji, a radi u drugim mjestima po promjenjivom rasporedu morat će kombinirati s osobnom vozačicom, majkom.
– Zahvaljujući njoj uspješno i olakšano obavljam kupnju namirnica, odlazim po djecu u vrtić i vodim ih na aktivnosti. U procesu oporavka najviše me smeta što nisam dobila konkretne informacije o samom događaju na meni razumljiv način; što se s neurološkim pacijentima ne postupa primjereno i što se sami moramo boriti za svoja prava. Sustav nije senzibiliziran za ovakve slučajeve pa tako nitko ne zna usmjeriti osobu kome se može obratiti za razne nedoumice i pitanja – govori Antonija.
Bitka sa sustavom
Za nju stiže novi šok, zbog duljeg bolovanja liječnica obiteljske medicine poslala ju je na ocjenu radne sposobnosti nakon čijeg vještačenja dobiva negativno rješenje bez postotka invaliditeta sa zaključkom, da je jednaka zdravom radniku iste ili slične naobrazbe.
-Iz tog rješenja doktorica nije znala treba li zaključiti ili nastaviti bolovanje. Tražila sam mišljenje drugih (čak i pravnika) i dobila suprotna objašnjenja tog istog rješenja. Ta bitka još traje i čeka me još jedno vještačenje ovog puta, nadam se, s adekvatnim rješenjem za moju situaciju -optimistično će Antonija.
Na kraju unatoč svemu što je proživjela poručuje:
– Moja najveća pobjeda, osim preživljavanja, je to što mogu samostalno do toaleta bez “princeza”, “guski”, pelena i ostalih pomagala. Trenutak koji ću pamtiti je, s osmijehom će, kad mi je fizioterapeutkinja iz Krapinskih rekla: “Trči!”. Nisam bila svjesna znam li trčat’ pa sam joj automatski odgovorila: “Ne znam”. Tu je počeo smijeh uz usporeno i čudno, ali ipak kakvo-takvo trčanje.
Dugi period oporavka i vrijeme koje bezbrižno (bar što se posla tiče) može organizirati u korist svog fizičkog i psihičkog zdravlja veoma je korisno. Provodi ga šetajući, čitajući ili slušajući audio knjige, tražeći kako može napredovati pa bi tako preporučila, uz Jill Bolte Taylor, knjige “Placebo ste vi” (dr. Joe Dispenza), „Od dobroga – sjajan mozak” (Daniel .G. Amen) i “Zaključana” (Ivančica Matuša).
Ovo štivo, Antoniju je, uz najbliže, vratilo u život. A njezina ispovijest neka vrati u život one koji dijele njezina iskustva borbe za život i poput nje idu korak po korak, u svaki novi dan.
