Nema jačeg ni trajnijeg oružja od ljudskog jezika. Otkad smo svi postali “uštekani” na internet, jezik kao oružje postalo je masovno. A kad je nešto masovno, znamo da je tada potencijal lošeg praktički nemjerljiv. Zato sam zahvalna gđi Adeli Franceković, što je unatoč tomu istupila i ispričala svoju priču. Nije ta priča laka baš kao što nije nijedna priča o vlastitoj intimi, bolesti i borbi.
Čemu ovaj tekst? Zbog pojedinih nesuvislih i zlonamjernih komentara. Naglašavam – pojedinih. Ma, s ponosom naglašavam – pojedinih. Jer njezinu hrabrost i trud većina naših čitatelja shvatila je baš onako što i jest poruka – nešto naučiti, čuti iskustvo i od njega uzeti ono što je nama ili nekom bliskom nam možda potrebno i važno.
Žalosno je što umjesto zahvale tolikim tisućama podržavajućih ljudi od kojih nam toliki pišu, pitaju, informiraju se i zahvaljuju, ova slova posvećujem pojedincima na suprotnoj strani. Na suprotnoj strani razuma. No, moram. Jer ovo mjesto, ove informacije i sadržaj, ne dopuštaju da se ikoga vrijeđa, osuđuje, ponižava.
Potaknuo me točno jedan opor komentar čitateljice koja ženi koja stane pred kameru, objektiv i diktafon, kaže otprilike “da nije jela ne bi bila debela i da što mi tu sad trošimo novce na takve operacije”.
Takav diktatorski, a prije svega neuk, stav može slobodno produžiti dalje od ovih stranica. I negdje drugdje propagirati svoju glupost prema kojoj onda ne treba liječiti nijednu kroničnu bolest, pušači su si isto sami krivi pa što bi ih liječili, svi rođeni s nekom dijagnozom, ha niste imali sreće??! Malo je reći – sramotno. I opasno, jer će nekog obeshrabriti da potraži potrebnu pomoć.
Na jednak način i s jednakom uputom ovakvu reakciju sam napisala i čitatelju kojem su eto baš smiješne bile bebe na respiratoru zbog RSV virusa jer je on zaključio kako bolest ne postoji. Isto ovako sam reagirala i na tužnu priču iz BiH gdje je online ruganje ženu odvelo do suicida.
Zašto to radim? Jer smatram da se mora. Štoviše da bi svi to trebali i zato hvala upravo našim čitateljima koji sami reagiraju i unište ovakve komentare. Ja ih neću skrivati, neka se vide i pitaju – hoće li isto napisati ako sutra isti problem ima netko koga vole.
