Povodom Dana hrvatskih liječnika koji se obilježava 26. veljače uslijedit će toj struci zasigurno niz formalnih čestitki. Jedan blic predah, k tomu još ove godine pada na nedjelju, usred kojekakvih drama u zdravstvu. Prilika za zastati i malo „vratiti film”. Usred svih aktualnih trilera u zdravstvu na prvu bi svi vjerovatno „vadili noževe” da ih ovim povodom pitam išta o našem zdravstvu i liječnicima. No, sasvim je to prirodno, bolje rečeno ljudski. Jer ima li ikome od nas išta vrednije od vlastitog i zdravlja naših bližnjih? Baš zato smo tu svi redom najosjetljiviji. Sva su nam osjetila našiljena kad krene borba za zdravlje. Nema radara jačeg od ljudskog straha za život i zdravlje.
Svaki detalj
Iz istog tog razloga uočavamo i zamjeramo svaki detalj. Možda za cijelu priču i rezultat i potpuno nebitan. Ali nema odnosa među ljudima, a pogotovo rješavanja problema i to još kad je u pitanju zdravlje, u kojem je išta nevažno. Tada je baš sve važno u našim očima. Pogotovo našim očima kao pacijenata. Podcijeni se tu, nažalost, često komunikacija, a baš ona može biti melem. Pa i odjeću kad ideš kupiti ljepše ti je i zadovoljniji si sa sretnim i pristojnim trgovcem. Kamoli ne kad strepiš za vlastitu glavu. No, da bi nešto bilo komunikacija ona treba biti dvosmjerna.
Jesmo li mi kao pacijenti strpljivi, pristojni i suradljivi uvijek? Sumnjam.
Nama je naš problem tada najveći, ali onom liječniku iza vrata smo mi tko zna koji po redu taj dan. I tko zna jel i on taj dan brine za svoje dijete ili je sam isto obolio. Svi smo mi samo ljudi. Svakakvi i imamo isto tako svakakvih dana. I pacijenti i liječnici. To treba „uračunati”.
“Samo ih hvalite”
Nedavno mi je jedna čitateljica poslala komentar „vi ih samo hvalite”. Bilo je to malo promašeno uostalom i jer se referirala na edukativni tekst jednog liječnika. Za svako takvo slovo kojim nas o pitanjima zdravlja uče oni koji znaju, koji su se za to školovali i to žive svaki dan, najiskrenije sam zahvalna. Komentar je to koji podcjenjuje vrijednost točne informacije o zdravlju.
I u mojoj je obitelji, nažalost, i rakova i srčanih bolesti i transplantacija. Da pišem imena liječnika čijim sam čudima svjedočila vjerovatno bih ih samo izložila i kako mi ona napisa „samo hvalila”. Ili o ovima koje nazivamo „našima”, obiteljskom doktoru, pedijatru? E pa da sam svoja obiteljska doktorica samu bih sebe vratila s vrata. A o strpljenju pedijatrice mogu knjigu napisati. Neću napisati ni o onom za kojeg se prostim okom moglo zaključiti da je u bolnicu „naletio”. Koji nas je kolonu „pregledao” u manje od školskog sata. Ili o onom koji mi je u dežurstvu djetetu pristupio okrutno i nemarno pa tako i dijagnozu promašio te zdravlje ugrozio? Hoću li po njemu suditi svima? Nije fer. Jer smo svi mi samo ljudi, s obje strane vrata. I biramo kakvi ćemo biti jedni drugima. Da smo bolji ljudi – bilo bi nam bolje svima.
