– Projekt “Ne znam što ću, ali znam što neću” zamišljen je prošle godine u vrijeme pandemije. U društvu su prevladavali pesimistički stavovi, bespomoćnost, beznađe, osjećaji frustracije i krivnje. Iz statističkih podataka se moglo iščitati kako djeca i mladi imaju sve više mentalnih poteškoća što zbog pandemije i lockdowna, a što zbog cjelokupnog ritma i stila života. Dogodilo se nekoliko potresa, tehnologija je “ušla” u domove na velika vrata. Bilo je očito kako na staro povratka nema, a kako za novo nismo spremni. Ovdje ne mislim samo na djecu i mlade nego i na stručnjake različitih profesija u sustavu socijalne i zdravstvene skrbi, te djelatnike u sustavu obrazovanja. Pokazali smo se u prikupljanju humanitarne pomoći, organizaciji u kriznim situacijama, ujedinili smo snage, ali nešto drugo je došlo na naplatu. Nije više bila riječ o pandemiji Covida-19 već o pandemiji pesimizma i nerijetko, mogu slobodno reći, sagorijevanja. Sagledavši cjelokupnu situaciju i svakodnevno iskustvo rada s korisnicima, shvatili smo kako ispred sebe imamo dvije opcije: ili žaliti se na ljude i vrijeme u kojem živimo što podrazumijeva stagnaciju ili se trgnuti, prilagoditi se vremenu i događanjima, te osmisliti aktivnosti koje će svima zajedno povratiti optimizam. Osmislili smo navedeni projekt kojeg su prepoznali i financijski podržali Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Zaklada Hrvatska za djecu. Jedan dio aktivnosti projekta se odnosi na srednjoškolce, roditelje i djelatnike škole, dok se drugi dio aktivnosti odnosi na stručnjake. – govori nam socijalna radnica pri Zajednici, Gordana Cavicchi.
Zašto je projekt važan za zajednicu?
-Obzirom kako smo zajednica koja dugih 26 godina djeluje na području prevencije, psihosocijalne rehabilitacije i resocijalizacije ovisnika nismo mogli ostati imuni na određene potrebe i pojavnosti. Primijetili smo kako mladi sve ranije dobne skupine (u usporedbi s prijašnjim godinama) traže pomoć, a navedeno znači kako i sve ranije počinju s konzumacijom psihoaktivnih supstanci i alkohola.
Bihevioralne ovisnosti (kocka, video igrice…) za vrijeme pandemije doživjele su puni zamah među djecom i mladima. Mentalne poteškoće su vidljive kod sve više djece. Istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije kažu kako svako peto dijete ima mentalnu poteškoću, a kako tek jedno od njih dobije adekvatnu stručnu pomoć.
Navedeno ne znači kako će svi postati eksperimentatori ili ovisnici, ali jedan dio je postao i/ili će (p)ostati ovisnicima. Kako je učinkovita prevencija ključ smanjenja broja ovisnika tako je i nama koji djelujemo na polju borbe protiv ovisnosti od iznimne važnosti ovaj projekt. Napominjem kako smo jedina zajednica koja ima potpisan Ugovor s Ministarstvom za prihvat maloljetnika s teškoćama.
O čemu se govorilo na tribinama za stručnjake i zbog čega ste izabrali baš Dubrovnik i Split?
-Kada smo planirali tribine za stručnjake prije svega smo se željeli orijentirati na jug domovine. Ne želimo da i kod nas vrijedi ona dobro poznata izreka “što južnije, to tužnije”. Zbog toga smo izabrali Split i Dubrovnik. Kod odabira stručnjaka – predavača vodili smo se idejom odabira onih stručnjaka koji su u prošlom razdoblju donijeli svježinu, jako puno napravili na terenu, senzibilizirali javnost i/ili donijeli neke inovativne metode. Tribine su provedene s ciljem upozoravanja cjelokupne javnosti na mentalno zdravlje djece i mladih, prevenciju nasilja, zlouporabu svih oblika sredstava ovisnosti, te se njime nastojalo potaknuti sve subjekte u društvu na aktivnu borbu protiv ovisnosti poduzimanjem zajedničkih aktivnosti za uspješno suprotstavljanje ovim ozbiljnim problemima današnjice. Naglasak stručnih tribina bio je na trenutačnom stanju, pregledu činjeničnog stanja, isticanju najboljih praksi i novim perspektivama, izazovima i područjima istraživanja. Uvodnu riječ na tribinama i podršku projektu su dali generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslav Vidović, predstavnica Ureda pravobraniteljice Ana Babić Pezo, predstavnica Splitsko-dalmatinske županije Helena Bandalović, savjetnica župana Dubrovačko-neretvanske županije Žana Marević, predstavnica Grada Splita Nađa Mladinić… Ovakav vid podrške različitih dionika je iznimno važan jer stavlja naglasak na volju i želju svih subjekata u društvu za iznalaženjem zajedničkih i pozitivnih rješenja na gore navedene ciljeve.
Među stručnim izlaganjima posebno se izdvaja suradnja s Klinikom za psihijatriju Vrapče?
– Da, pročelnik Zavoda za dualne poremećaje Klinike za psihijatriju Vrapče dr. Ivan Ćelić je u izlaganju „Novi smjerovi, izazovi i prilike za budućnost – prikaz primjera dobre prakse“ između ostalog, predstavio i prikazao novu javnozdravstvenu uslugu – model telepsihijatrijske skrbi koja je u RH počela upravo između Zavoda za dualne poremećaje Klinike za psihijatriju Vrapče i Terapijske Zajednice Pape Ivana XXIII.
Velik broj stručnjaka, među kojima liječnici, psiholozi, socijalni radnici, djelatnici sustava obrazovanja, medicinske sestre, pedagozi, svećenici – veliki broj onih koji su u doticaju s djecom i mladima sudjelovanjem na tribinama pokazali su kako nisu spremni prepustiti se besmislu, beznađu i osjećaju frustracije i kako svakodnevno iskustvo i statistički podatci nisu razlog za pesimizam i frustraciju već za duboko promišljanje, zajedničko pronalaženje rješenja, zadržavanje optimističnog stava i prilagođavanje aktualnoj situaciji u društvu.
Znamo kako je lakše žaliti se na ljude, vrijeme, sustav i vidjeti samo i isključivo negativnosti, ali ponekad je umjesto pitanja “Što netko može učiniti za mene/nas?” potrebno postaviti pitanje “Što ja/mi mogu učiniti za nekog?”. Počnimo svatko od sebe. Istina, dosta je izazova ispred nas, ali oni nisu razlog odustajanju. Upravo izazovi su prilika za rađanje novih ideja i inovativnih metoda. Cijeneći ono što imamo u RH, na razini države, županija i gradova, promišljajući i upozoravajući na ono što nam nedostaje, trudom i zalaganjem, zajedno, odlučno i hrabro svi zajedno multidisciplinarnim pristupom možemo puno toga dostići i postići. Nova javnozdravstvena usluga koja je prikazana tijekom izlaganja i koju smo uveli prošle godine, a koja je podigla kvalitetu usluge, dokaz je kako zdravstveni, socijalni sustav i organizacije civilnog društva mogu i trebaju surađivati. Umrežavanje je prijeko potrebno. Nije vrijeme za isključivost već za zajedništvo – na dobrobit svih sadašnjih i budućih korisnika, djece i mladih.
