Dan državnosti je državni blagdan, neradni dan, no za mnoge službe, posebno one u zdravstvu, ovo je bio tek obični radni dan jer o pacijentima treba stalno brinuti. Među brojnim pacijentima KBC-a Split je i Sonja Grlanović Grgat, predsjednica udruge Caspera iz Splita, koja se dirljivom bilješkom i fotografijom sutona s bolničkog prozora od srca zahvalila osoblju KBC-a Split. Sonjinu bilješku prenosimo u cijelosti.
Miris medicinskog alkohola mi ulazi u nosnice i potvrđuje mi gdje se nalazim. U suprotnom bih mogla pomisliti da sam negdje na odmoru. Pogled kroz prozor i zalazak sunca. U najlipšem gradu na svitu. Petak je. Dan državnosti. Praznik. Mir na hodnicima odjela. Sama sam u sobi i razmišljam. Od ponedjeljka sam ovdje. Operativni zahvat promjene implatanta lijeve dojke (one u kojoj je bio nastanjen nezvani gost) i redukcija desne dojke (koja je narasla toliko da su se leđa krenula kriviti). Većina cura iz udruge su preporučile odlazak u Zagreb, ali… Nikako, ali nikako mi Zagreb nije bio opcija. Jednostavno je. Ako nešto mogu napraviti u Splitu, biram Split. Čak i kad nije lako. Čak i kad nam liječnici pucaju po šavovima. Čak i kad nije sve idealno. Opet biram Split. Odluka je pala. Operaciju želim odraditi doma. Ovde u našoj bolnici.
Duboko uvjerena da će sve biti dobro i da su naši kirurzi jednako dobri kao bilo koji drugi. Prijem u bolnicu u ponedjeljak. Doček sestara kao da dočekuju svog najmilijeg. Pristupačne, nasmijane, tople… Pomislila sam, dobar početak. Mislim se, oke. Ovo je tek jedna smjena. Čekamo onu noćnu, pa onu slijedeću. Rijetko se dogodi da su baš sve sestre tople i podržavajuće. Noćna smjena stigla. Stigli i osmijesi. Jel’ vam nešto treba? Pitanje koje sam u proteklim danima čula bezbroj puta.
Utorak. Dan operacije. Dolazi kirurg. Pregled i dogovor za sat operacije. Nova smjena sestara. Osmijesi i dalje prisutni, a vjerujte mi znače. Itekako, znače. Bojim se operacije, uvijek sam u razmišljanju hoću li se probuditi. U tihoj molitvi da se probudim nakon svega i ugledam poznato lice. Pogađate, ponovno osmijeh i podrška. Dok mi stavljaju masku na lice i dok tonem u san, osjećam blage dodire na licu, po kosi, po ruci…i čujem sve će biti dobro. I vjerujem. Budim se u sobi. Zahvalna što sam budna. Zahvalna za svaku sestru koja mi je pružila ruku ohrabrenja. I ne samo meni. Promatram ih već par dana. Spremne pomoći. Uvijek nasmijane. Pune razumijevanja. Iako smo svi mušičavi dok smo u bolnici. Pogotovo ako nas boli. Gledam njihovo strpljenje za svakog od nas, a nije da nas nema. Sve sam smjene prošla i svaka je sjajna. A ja? Sretna jer sam odlučila biti doma. Ne ići nigdje. Sretna jer sam vjerovala da Split zna i može. Ponosna na cijeli Odjel plastične kirurgije splitske bolnice. Sestre, kirurge, fizijatre, pomoćne radnice, čistačice…
Njihovu požrtvovnost, pristupačnost, osmijeh, toplinu, ljudskost. Njihovu bezgraničnu energiju da nam bude bolje. Svako jutro, nama koje smo imale operaciju dojki, dođu fizijatrice i pokažu vježbe. Potrude se oko svakog pojedinačno. Rekla bih personalizirana medicina na snazi. A pogled? E, toga nema nego u Splitu. S prozora sobe vidiš more. I znaš. Doma je najlipše!
Hvala vam Ljudi, tim riječima Sonja Grlanović Grgat završava dojmljiv zapis iz splitske bolnice uz fotografiju sutona s bolničkog prozora.
Sonji želimo što brži oporavak!
