U porastu je broj djece s težim kliničkim slikama – suicidalnost, anoreksija, depresija, psihoza. Na području Splitsko dalmatinske županije, ali i šire od Zadra do Dubrovnika nedostaje psihijatara za dječju i adolescentnu psihijatriju pa često roditelji s ovih područja pomoć traže u Zagrebu ili Osijeku.
O ovom velikom problemu današnjice kako mladih ljudi tako i njihovih roditelja razgovarali smo sa specijalistom psihijatrije, dr. Zoranom Vujnovićem, voditeljem Odjela dječje i adolescentne psihijatrije Poliklinike Meje Split.
– Pandemija je u populaciji adolescenata uzrokovala duboke i značajne promjene u njihovim socijalnim odnosima kao i u njihovom doživljaju vanjske stvarnosti. Adolescenti kao posebno osjetljiva skupina značajnije su pogođeni od ostalih dobnih i razvojnih skupina. Za njihovo funkcioniranje jako je važan psihološki fenomen koji nazivamo zrcaljenjem, tj. pronalaženje i razlikovanje svojih dijelova u drugima. Zbog nedostatne zrelosti i potpune funkcionalnosti adolescentnog mozga, mladi čovjek nije u stanju u potpunosti razumjeti i prihvatiti vlastiti okoliš te u cijelosti prihvatiti sve aspekte stvarnosti pa je potrebna opservacija drugih, doduše ne više roditeljskih modela, već onih vršnjačkih – objašnjava dr. Vujnović dodajući da je pandemija promijenila ponašanje svih nas.
Socijalno fobičnim ponašanjem radi pandemije i mjera, kaže ovaj psihijatar, dolazi do odvajanja adolescenata od vršnjačkih ogledala, gubitka jasne slike o sebi, kao i o drugima pa tako i od pune slike stvarnosti.
– Stvari se kompliciraju dodatnim fobičnim ponašanjem autoriteta pa i dotadašnji autoriteti roditelji i ini do tada neprikosnoveni autoriteti koji su spašavali od tjeskobe više ne zadovoljavaju, gube snagu zbog vlastite tjeskobnosti utemeljene u stvarnosti.
Sada mladi ljudi ostaju sami, prepušteni narcističkim, nepotpunim slikama vanjskog realiteta koje generiraju i testiraju samo kroz sebe, bez jasnijeg uvida koji pružaju drugi, slikama koje brzo blijede, nestaju i magle se u trenu, a više ne postoje oslonci koji bi pomogli da se slike razbistre i stvarnost postane jasna i izoštrena.
Stvarnost bez drugih ostaje trajno plošna oslikana samo emocijama, a zakinuta za racionalnu sliku. Realitet postaje blijedi podražaj, manje zanimljiv i nebitan. Adolescentni maštoviti i kreativni um nadomješta nedostatke u stvarnosti moćnim fantazijama koje su njemu u toj fazi razvoja jako bliske. Pod utjecajem naglog razvoja tijela dolazi i do stvaranja ipak lažnog osjećaja i umnih pojačanih kapaciteta. Tako da bez testiranja stvarnosti uz pomoć drugih koji su nedostupni zbog socijalnih mjera koje preporučuju distancu i zbog gubitka interesa za roditeljske modele, mladi potpadaju pod utjecaj unutarnjih sila iz psihološkog prostora koji traže sebe, tj. potvrdu i razlike od svoje slike koju traži adolescentna pozicija – navodi dr. Vujnović.
Iskarikirana virtualna slika
Pogledom u vlastitu nutrinu ili pogledom u virtualne, crne ekrane naša unutarnja stvarnost i slika sebstva biva iskarikirana lažnim moćima i goropadnošću temeljenom na fazi razvoja koja je obilježena tjelesnim rastom i naglom naoko nezaustavljivom progresijom. Postavlja se pitanje kako nadomjestiti zrcaleće modele u socijalnoj izolaciji, naravno zagledanima u crne ekrane koji nude zrcaleće idealizirane fenomene u nestvarnom, virtualnom koje lako obmani promatrača i brzo zamjeni stvarnost. Idealiziranim “savršenim” formama prezentiranim kroz brojne prenaglašene i prezačinjene, no poprilično nestvarne slike i modele koje nude virtualne mreže i mediji adolescent pronalazi sebe zbog sličnosti s virtualnim umišljenim osjećajima svemoći koje nudi adolescencija.
U takvim okolnostima kontakt s realitetom značajnije blijedi i tada, naglašava, nastaje povoljna scena za pojavu tjeskobe, fenomena koji prati svatko odmicanje od stvarnosti. Nastaju velike i skoro nepremostive razlike između sada jedino dostupnog i viđenog u virtualnom svijetu idealiziranih modela, ponekad i karikaturnih obilježja, s ciljem da se bude poseban i drukčiji jer si samo kao takav vidljiv i bitan. Adolescenti opčinjeni ekranima i socijalno otuđeni, pomaknuti od stvarnosti, izolirani i prepušteni unutarnjem svijetu fantazija i nerealnih misli i osjećaja koji dolaze spontano, nepozvano iznenadno bivaju trajno destabilizirani. U takvim okolnostima lako dolazi do kraha. Zbog spleta nesretnih okolinskih i unutrašnjih faktora dolazi do dužih kriznih stanja iz kojih se izlaz ne vidi. U ranoj adolescenciji tjeskoba iz vanjskog realiteta lako se zamjeni sa svijetom računalnih igara, gdje jednim udarom u tipku na tipkovnici vrlo lako mijenjate virtualnu stvarnost. Interes za online igre mijenja interes za online nastavu. Kontrola se na tren uspostavlja, no na žalost kratkotrajno dok igra traje. Život i stvarnost nude i traže zrelije ponašanje, odgovornost i repetitivno zahtjevnije ponašanje, strukturu kroz obaveze i odgovornost koja lako biva nadvladana kratkotrajnom ugodom.
Mladi ljudi u dobi od 12 do 14 godina ne mogu lako odoljeti ponuđenoj ugodi koja je sada boraveći pred crnim ekranima lako i skoro trajno dostupna, oni lako potpadaju pod utjecaj magije igara te dolazi do čvrstog vezivanja za virtualne igre a ne više za stvarne objekte čije slike blijede. Potreba da budeš član stvarne ”ekipe” zamijenjene je virtualnom družbom igrača u virtualnom svijetu, manje zahtjevne forme odnosa.
Dok u stvarnom svijetu ljudi komuniciraju emocionalno i kognitivno, u virtualnom svijetu fenomeni zrcaljenja koji se ogledaju u emocionalnom utisku koji tvoj sugovornik izaziva u tebi za vrijeme odnosa nedostaje u punoj snazi, on se gubi prolazeći kroz računalne optičke mreže koje nisu u stanju zamijeniti neuronske mreže limbičkog, emocionalnih moždanih struktura. Kroz odnos povezivanja koje nude virtualne mreže, emocionalni odnos nepovratno blijedi, a naši utisci postaju neadekvatni, površni i nerealni. Tada se oni lako mogu zamijeniti kognitivnim procesima kroz maštu, fantazije i želje, sada oslobođeni nepogrešivog testa stvarnosti koje nudi lice sugovornika, refleksija emocionalnog mozga.
Izloženost virtualnom svijetu
Kao nekad nepogrešiva informacija o stvarnosti koja je pisala na majčinom licu i oslobađala od svake tjeskobe sada nedostatna i izgubljena i nevidljiva na licima drugih, nestalih zbog socijalne udaljenosti. Ona biva zamijenjena fenomenima virtualnog svijeta, idealiziranim i nerealnim modelima koji su meni u mom ogledalu nevidljivi. Zbog sve veće izloženosti objektima iz virtualnog svijeta, razlike između meni očekivanog koje je satkano od unutrašnjih osjećaja i očekivanja zbog adolescentne nezrelosti oslobođenog potpunog uvida a zbog socijalne izolacije oslabljeno nedostatkom socijalnog korektiva i onog stvarnog postaju sve veće. Oslonac stvarnih drugih koji je adolescentnu nužan i neophodan, no koji je nažalost zamijenjen crno bijelim formama koje se nude u virtualnom svijetu, dovodi do stvaranja omnipotentnih mladih ljudi koji sve mogu i sve znaju kao i što sve mogu i idealizirani viđeni modeli u virtualnom svijetu.
Mreža stručnjaka
Psihopatološki fenomeni koji proizlaze iz samoće su u porastu kao i različiti psihopatološke forme kojima se manifestira pojačana tjeskoba kao panična stanja, OKP, te generalizirana stanja nervoze. Nažalost su u porastu i oblici ovisničkog ponašanja (razumljivo, zbog nedostatka oslonaca koje pružaju drugi). U kriznim stanjima se bilježi i porast depresivnih stanja s autoagresivnim ponašanjem, pa također i stanja potpunog pomaka u svijet nestvarnog i preuzimanje značajki svijeta drukčijeg, pomaknutog, tj. psihotičnog drukčijeg.
U Splitu nastoje, poručuje dr .Vujnović dostupnim i raspoloživim kapacitetima kroz psihoterapijske postupke, razne društvene radionice, farmakoterapijske, socioterapijske, edukacijske i odgojne procese koje pružaju razni stručnjaci raznih sručih profila unaprijediti zdravlje adolescentne populacije. Svi stručnjaci koji su direktno ili indirektno uključeni u proces mentalnog zdravlja pokušavaju nadvladati generalizirano tjeskobno realno stanje izazvano pandemijom. Proširenjem kapaciteta u vidu proširenja mreže dostupnih stručnjaka koji se bave mentalnim zdravljem kao i otvaranjem kapaciteta za dnevni ili bolnički dugotrajniji smještaj krizom ugroženih mladih ljudi, olakšalo bi i rasteretilo sadašnje opterećene terapijske kapacitete i učvrstilo profesionalniji i omogućilo sveobuhvatniji terapijski pristup.
