O toj temi poseban je skup organizirao KoHOM, a na najvažnije probleme i mogućnosti rješenja ukazala je, među ostalima u svom radu, Jelena Rakić Matić, dr. med., specijalistica obiteljske medicine, čije predavanje donosimo u ovom tekstu.
Sigurnost pacijenata, sprečavanje pogrešaka i štetnih učinaka povezanih sa zdravstvenom zaštitom temeljni je princip uz dostupnost, kontinuitet, učinkovitost i ostale. Obuhvaća prevenciju, otklanjanje i unaprjeđenje zdravstvene zaštite od neželjenih događaja tijekom zdravstvene skrbi. U procesu mogućeg neželjenog događaja mogu sudjelovati svi s kojima pacijent dolazi u kontakt od ulaska u zdravstvenu ustanovu do okončana liječenja ili skrbi, pa i sam pacijent. Istraživanja u Hrvatskoj vrlo je malo o tome, no, jedno iz 2005. godine kad se ispitivala općenita sigurnost pacijenata ne samo u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, čak 89 posto ispitanika smatralo je medicinsku pogrešku važnim problemom, a 19 posto ih je navelo kako su oni ili članovi njihovih obitelji imali problem sa medicinskom pogreškom.
Čimbenici rizika za pogrešku
Time se više bave u Europi i svijetu. Američka agencija za istraživanje zdravstva i kvalitetu provela je o tome brojna istraživanja. Neki od ključnih podataka iz tih istraživanja pokazuju da jedan od 20 pacijenata izvan bolničkog sustava u primarnoj zaštiti doživi dijagnostičku pogrešku, a procjenjuje se da je to godišnje oko 160 milijuna ljudi. Pokazalo se da je 50 posto pacijenata koji dolaze u izvanbolničku zaštitu zabrinuto da će doživjeti dijagnostičku pogrešku.
Ono što mi vidimo u praksi jest da 80 posto pacijenata koji izađu iz naše ordinacije u primarnoj zaštiti zaboravi informacije koje smo im rekli rijekom konzultacija, što također utječe na medicinsku pogrešku. Važan je i podatak da je jedan od devet prijema u objedinjene hitne prijeme zbog pogreške vezane uz medikaciju. U svijetu se jak naglasak stavlja na tu problematiku pa je Svjetska zdravstvena organizacija još 2004. godine osnovala Svjetski savez za sigurnost pacijenta. Globalni akcijski plan urodio je nizom projekata na razini svijeta i EU. U Hrvatskoj postoji Nacionalni program za sigurnost pacijenata od 2019. - 2023. godine no nepoznato je je li zaživio i zbog situacije s Covidom, ali baš bi Covid trebao biti razlog više da se taj Nacionalni program snažnije afirmira i provodi. Kroz neke ključne teme poput praćenja, izvješćivanja, podizanja razine svijesti, edukaciju na svim razinama sustava i druge, on ima za cilj uspostavljanje kulture sigurnosti pacijenata. Paradoksalno, iako primarna zdravstvena zaštita predstavlja točku ulaza u zdravstveni sustav ona nije obuhvaćena Nacionalnim programom, nego se odnosi samo na bolnički sektor. Čimbenici rizika za neželjeni incident ili pogrešku su pogreške u dijagnozi, nesigurnost u liječenju, loša komunikacija, nedostatak vremena. Prve studije koje su se bavile analizom sigurnosti pacijenata u obiteljskoj medicini pokazale su da pogreške nastaju zbog požurivanja liječnika od strane pacijenata, prekomjerno opterećenje liječnika brojnim pacijentima čime se ugrožava njihova usredotočenost i povećava mogućnost pogreške, te organizacijski problemi zdravstvene zaštite.
Jedan od glavnih problema koji ugrožava sigurnost pacijenata je nedostatak liječnika obiteljske medicine na razini primarne zaštite. Već sada u 2021. godini liječnika je 2.225, starijih od 60 godina je 719 oni će za 5 godina u mirovinu, prosječna je dob liječnika je 52 godine a 160 je specijalizanata i neće biti dovoljno liječnika.
Sigurnost pacijenta u obiteljskoj medicini narušava činjenica da u doba bez izvanrednih situacija liječnik dnevno ima kontakt sa 80 do 120 pacijenata, konzultacije sa pacijentima su stoga prekratke jer moraju raditi „kao na traci”, nepostojanje normativa i standarda, hiperadministracija, nepostojanje normativa i standarda, premoreni liječnici koji rade u 2 pa i 3 ambulante i ne odlaze na godišnje odmore u nedostatku zamjene te narušavanje povjerljivog odnosa liječnik-pacijent.
Diskontinuitet skrbi
Primjer je prijedlog zakonskih rješenja po kojima bi obiteljski liječnici nadzirali sposobnost pacijenta za vožnju. U strahu od toga da ih „cinkamo” policiji netko može ne doći po pomoć, sakriti simptome, lažirati simptome što je izravno ugrožavanje sigurnosti pacijenata i odnosa s liječnikom. Posebno je pitanje diskontinuitet skrbi, gdje postoje timovi bez nositelja, kao primjerice u Slavoniji gdje brojne ordinacije nemaju nositelja pa je pitanje kakvu skrb ti osiguranici dobivaju. Dnevni popis pacijenata kod brojnih kolega dosežu 200, pa i 285 u tom se okviru čini da oni sa 135 nisu ništa radili a ni to nije broj koji jamči sigurnost pacijentu, jer zaista 135 pacijenata premašuje sve zdravstvene standarde sigurnog liječenja i skrbi o pacijentu.
Svi ti napori trebali bi u budućnosti jamčiti da snažna primarna zaštita tj. obiteljska medicina budu temelj učinkovitog i racionalnog zdravstveog sustava, da se promovira njen značaj u društvu i unutar sustava za zdravlje pojedinaca ali i društva u cjelini. To bi značilo veće uključivanje pacijenta i obitelji u odlučivanje o liječenju ali i veće preuzimanje odgovornosti za vlastito zdravlje. I konačno, sve to vodi njegovanju kulture zdravlja, a ne kulture bolesti. Kao zaključak valja znati da bolestan, umoran, iscrpljen, preopterećen liječnik kao i ostalo zdravstveno osoblje, ugrožavaju sam sebe ali i pacijente.
