Godišnje oko 17 milijuna ljudi u svijetu doživi moždani udar, od toga ih šest milijuna umre od njegovih posljedica.
U dvije trećine bolesnika s preboljenim moždanim udarom ostaje različiti stupanj onesposobljenosti. Kod trećine bolesnika onesposobljenost je trajna. Najčešće, dakle, zaostane veća ili manja tjelesna invalidnost. Gotovo nema osobe koja ne trpi određenu kognitivnu ili emotivnu posljedicu moždanog udara.
Kakva je situacija kod nas razgovarali smo s liječnikom KBC-a Split, dr.sc.Krešimirom Čaljkušić, specijalistom neurologije i subspecijalistom intenzivne medicine koji je voditelj Odjela za neurološku intenzivnu skrb pri Zavodu za vaskularnu neurologiju i intenzivno liječenje u toj bolnici.
Moždani udar iz brojnih primjera čini se “ne bira”. Kakva je situacija u pandemiji?
Moždani udar može pogodili doslovno – svakoga. Naime, osim starijih osoba s mnogim kroničnim bolestima kada je moždani udar samo posljedica i praktički „završetak“ svih aterosklerotskih procesa jer su moždane krvne žile male, a opskrbljuju metabolički zahtjevan organ, moždane udare sve češće viđamo i kod mladih i naizgled zdravih osoba. To može biti posljedica nekih genetskih, nasljednih bolesti s poremećajem procesa zgrušavanja krvi i stvaranjem tromba. Ili pak srčanih aritmija i stvaranja tromba u samom srcu i embolizacijom u mozak. Isto tako, moderan, stresan način života, debljina, malo tjelesne aktivnosti i pušenje često budu „okidač“ za moždani. I ova pandemija sigurno je uzrok povećanom broju moždanih udara. Bilo direktno, virus potakne pretjerano zgrušavanje krvi ili ošteti srčanožilni sustav, ili indirektno-stresom zbog neizvjesnosti, manjim kretanjem ili uzimanjem veće količine hrane radi socijalne izoliranosti.
Koji su najčešći neurološki problemi kod pacijenata koji vam se obraćaju?
Ako govorimo o našem najtežem „radilištu“, hitnom prijemu stanje je ovakvo: Iako bi se svi trebali zapravo baviti svojom „užim“ područjima, zbog kroničnog nedostatka liječnika u bolnicama (zadnjih godina se trudom bolničkih uprava taj nedostatak pokušava ublažiti) svi se zapravo moramo na neki način baviti i „općom“ neurologijom. Najčešće križoboljama, vratoboljama, glavoboljama, trnjenjima ruku, nogu, vrtoglavicama. Zapravo često simptomima i sindromima koji su samo dijelom neurološki. No, u toj „šumi“ raznih simptoma i brojnih bolesnika od kojih su mnogi potrebiti samo savjeta, pažnje i ne zahtjevaju daljnju diferentnu obradu i liječenje, vrlo često nam u čekaonice dođu i osobe koje imaju naizgled „benigne“ i blage simptome, ali koji upućuju na moguće teške bolesti. Poput tumora mozga, suženja krvnih žila ili progresivnih i teških neuroloških bolesti. Treba puno strpljenja,znanja i iskustva da bi se što bolje sve ovo razlikovalo.
Jako nam je važno naučiti mlađe kolege koji su na prvoj liniji da se nikada ne smiju previše opustiti. Moraju uvijek biti oprezni i spremni na iznenađenja kod pojedinih kliničkih slika.
Važno je i educirati liječnike hitne i obiteljske medicine da nam bolesnike prije upućivanja dobro saslušaju,pregledaju i prenesu nam što više informacija o njima. Time se značajno štedi vrijeme na hitnim prijemima kod onih bolesnika koji trebaju hitno liječenje moždanog udara. Evo, došli smo do ovog dijela kojim se zapravo većina kolega i ja bavimo najviše na odjelu.
To je najčešće hitno stanje u neurologiji i zadnjih godina se značajno unaprijedilo liječenje i zahtjeva naš veliki angažman. Naime, kad sam 2007. krenuo na specijalizaciju iz neurologije, osim konzervativne terapije nismo imali ništa na raspolaganju. Gotovo je bilo isto dolazi li bolesnik pola sata nakon početka simptoma,pet sati ili sutradan. Terapija je bila skoro ista. Od 2007. imamo uvedenu intravensku trombolizu-„otapanje ugruška“ kada je postalo važno da bolesnik s moždanim udarom dođe u bolnicu što prije. Jer se unutar 3-4 sata moglo dati taj lijek koji bi možda ugrušak u krvnoj žili mozga „otopio“. Od siječnja 2018. je u KBC-u Split uvedena i mehanička trombektomija. Zahvat kojim naši kolege intervencijski radiolozi „ulaze“ kroz preponsku krvnu žilu i dolaze pod kontrolom RTG uređaja do krvnih žila mozga te prethodno detektiran ugrušak-razlog prestanka cirkulacije u jednom dijelu mozga-uspješno na vrijeme odstrane.
Sve ovo navedeno je izvrsno. Sa zaista ponekad spektakularnim oporavcima neurološkog deficita. Ali to zahtjeva rano prepoznavanje moždanog udara već u kući, brz dolazak timova hitne pomoći,brz transport u bolnicu. Uz prethodnu najavu nama u bolnici, ali i brzu reakciju cijelog tima liječnika, sestara,radioloških inženjera,laboranata… Da bi se dobilo na vremenu.
Mi imamo jednu krilaticu „time is brain-vrijeme je mozak“… Jer svake minute u ishemijskom moždanom udaru u prednjoj cirkulaciji propada oko 2 milijuna neurona. Brzom reakcijom i primjenom sustavne trombolize i/ili mehaničke trombektomije te ponovnim uspostavljanjem normalne moždane cirkulacije može se značajno smanjiti neurološki deficit odnosno invaliditet. Vremenski prozor za primjenu sustavne trombolize je 4,5 sati, a mehaničke trombektomije do 6 sati.
Kako prepoznati simptome?
Najčešći simptomi moždanog udara su utrnulost, slabost ili oduzetost lica, ruke ili noge, poremećaji govora: otežano i nerazumljivo izgovaranje riječi, potpuna nemogućnost izgovaranja riječi i/ili otežano, odnosno potpuno nerazumijevanje govora druge osobe, naglo zamagljenje ili gubitak vida osobito na jednom oku ili u polovini vidnog polja;naglo nastala jaka glavobolja praćena povraćanjem bez jasnog uzroka;gubitak ravnoteže i/ili koordinacije povezani s drugim simptomima, omaglice ili vrtoglavice, nesigurnost i zanošenje u hodu, iznenadni padovi povezani s drugim simptomima.
Zloupotreba dolaska na hitni prijem onih bolesnika koji i sami znaju da nisu hitni i koji dolaze da bi „zaobišli“ red na ambulanti, a imaju kronične probleme i trebaju redovni pregled ili pretragu „kradu“ vrijeme zaista hitnim bolesnicima. I onemogućavaju pravodobno liječenje onih kojima svaka minuta znači.
Često čujemo “ima je nekoliko uzastopnih udara” ,što to znači?
Često je moždani udar multifaktorski uzrokovan,tj. istovremeno bolešću krvnih žila, srca, kroničnim bolestima koje su same po sebi rizik za moždani i srčani udar (šećerna bolest,arterijska hipertenzija, povišene vrijednosti masnoća u krvi..) pa je u jednog bolesnika vrlo vjerojatan razvoj nekoliko uzastopnih i po svojoj etiologiji različitih moždanih udara. Jedan od ozbiljnih zadataka neurologa je takozvana „sekundarna prevencija“ tj provođenje dijagnostičkih pretraga i terapijskih postupaka da se moždani udar ne ponovi.
Dat ću dva primjera koja su česta; ako kod bolesnika koji ima blagi moždani udar otkrijemo suženje karotide možemo uputiti vaskularnom kirurgu ili intervencijskom radiologu koji operacijom krvne žile ili postavljanjem potpornice „stenta“ mogu spriječiti kasnije teški moždani udar. Drugi je primjer otkrivanje najčešće srčane aritmije-atrijske fibrilacije kao uzroka embolijskog moždanog udara u bolesnika i propisivanje antikoagulacijskih lijekova.
Naravno ,kada bi se uspjelo ovo spriječiti prije moždanog udara-govorimo o tzv“ primarnoj prevenciji“. Na nekom sistematskom pregledu puno bi života i radno aktivnih godina bilo spašeno. No, to je na žalost rijetko, ali nam je putokaz kako trebamo postupati pri planiranju javnozdravstvenih akcija i usmjeravanja novca.
Što poduzeti kada simptomi se pojave?
U prepoznavanju znakova moždanog udara najčešće se koristi takozvana FAST ljestvica, koja odgovara na četiri pitanja i svako slovo u akronimu objašnjava znak moždanog udara tako:
1.Face (lice): ima li osoba asimetriju lica?
2.Arm (ruka): ima li osoba slabost ruke?
3.Speech (govor): ima li osoba smetnje govora?
4.Time (vrijeme): kada je nastupio moždani udar? Upozorava nas ujedno kako je vrijeme bitno i što prije nazovemo Hitnu pomoć.
U hrvatskom jeziku koriste se varijante GROM (govor, ruka, oduzetost lica, minute) ili UDAR (utrnulost ruke, disfunkcija govora, asimetrija lica, reagiraj).
Svi mi koji se svakodnevno susrećemo s moždanim udarom mišljenja smo da moramo ponavljati svima da je moždani udar hitno stanje, da ga na vrijeme moraju prepoznati bolesnici i njihovi najbliži, a mi liječnici brzo liječiti najboljim dostupnim načinom.
Dio ste tima KBC-a Split i za eksplantaciju organa, na koji način sudjelujete?
Nažalost, dio našeg posla je i smrt. Dio osoba s moždanim udarom, moždanim krvarenjima ili drugim teškim moždanim oštećenjima vrlo brzo izgubi život. Ponekad i ne došavši uopće do bolnice. Ali ako osoba u komi izgubi sve moždane funkcije i to potvrdimo testovima koji su propisani zakonom (što nazivano potvrdom moždane smrti), a uspijemo održavati druge organske sustave respiratorom, lijekovima za održavanje krvotoka i dobijemo pristanak najbližih te osobe za darivanje organa ta smrt može nekom značiti život.
Moja uloga je u dijagnosticiranju moždane smrti klinički, jednim potvrdnim testom koji radim (transkranijski color doppler moždane cirkulacije). I pokatkad i u vođenju razgovora s obiteljima umrle osobe i dobivanje suglasnosti za postupak darivanja.
To je vrlo teško, traženje suglasnosti nakon priopćenja smrtnog ishoda je po svima emotivno najteži dio tog procesa. ali kada znamo da taj dar zaista nekom spašava život onda sve ima smisla.
