Djeci, naime, često nedostaje dovoljno adekvatnih riječi da opišu svoj problem ili da razmišljaju o njima. Veća djeca možda imaju dovoljno širok repertoar riječi, ali ako su emocije presnažne, preferiraju ne imenovati ih. Kako pojašnjava Suzana Đurić, integrativni dječji psihoterapeut, cilj je djeci omogućiti uredan emocionalni razvoj, a sputavanjem, brigom, i nudeći neadekvatne komunikacijske kanale, možemo izazvati otpor kod djece.
Nemir, agresivnost i povlačenje
U novigradskoj Agenciji za usluge savjetovanja “Sensus“”, koju vode Suzana Đurić i Sara Bradić Božić, pružaju usluge savjetovanja za djecu i odrasle, čiji je cilj djeci omogućiti uredan emocionalni razvoj. Nedavno je u Novigradu, u organizaciji Grada, održana radionica i edukacija za roditelje i odgajatelje o terapiji igrom, koju je vodila Suzana Đurić, integrativni dječji psihoterapeut, zajedno sa Sarom Bradić, psihologinjom.
– Ovaj već spomenuti otpor kod djece često se izražava u motoričkom nemiru, pojavi agresivnosti ili povlačenju. Teškoće verbalnog izražavanja emocija, strahova, konflikata ili zaokupljenosti pojedinim sadržajima u dječjoj dobi, najlakše možemo riješiti igrom i igračkama. One čine svijet manje opasnim, i koriste se u metodi rada s djecom kroz psihodramu i play terapiju – pojašnjava Suzana Đurić aktivnosti koje provodi u “Sensusu”.
Generalno, dječja psihodrama /grupna terapija/ djeci omogućava slobodno i nesputano izražavanje, oslobađa im kreativnost, uči ih te im pomaže u razumijevanju sebe i drugih ljudi. Play terapija “Test svijet”/individualna terapija doprinosi smanjenju pojave napetosti, stvaranju i stjecanju osjećaja kontrole nad svojim svijetom i ukazuje na nova, drugačija rješenja.
Zadovoljstvo i radost za djecu
Poanta je, ističe terapeutkinja Suzana Đurić, da se s igrom mogu postići iznimni rezultati, jer djeca u igri uživaju i simbolično izražavanje tijekom igre daje im slobodu da bez prinude, na njima razumljiv način, formuliraju vlastite poteškoće te isprobaju nova rješenja. Spontana angažiranost, bilo preko direktnog sudjelovanja u igri, ili preko položaja promatrača, djeci pruža posebno zadovoljstvo i radost, katarzu.
Djetetova igra se razvija kroz godine. S obzirom na djetetov spoznajni razvoj, koji se odnosi na mentalne procese s pomoću kojih dijete pokušava razumjeti i prilagoditi svijet koji ga okružuje, razlikujemo nekoliko razina igre, pojašnjava stručnjakinja. Načini na koje mi kao odrasli možemo sudjelovati u djetetovoj igri dijele se na tri glavna tipa: edukativna, slobodna i terapeutska igra.
U edukativnoj igri odrasle su osobe usmjerene na podučavanje djeteta kako svijet funkcionira, odnosno, što je ispravno, a što nije. To ujedno podrazumijeva igru učenja slova, brojki, slaganje puzzli… Smisao edukativne igre je da se u nju ubace realne i činjenične stvari koje nalikuju na svakodnevicu. Ovaj tip igre svakako je poželjan, ali ne smije biti jedini koji se prakticira s djetetom, jer kada igra naglašeno postaje prostor za učenje realnih stvari, ona gubi svoj čar.
U slobodnom tipu igre ravnopravni smo partneri u djetetovoj igri. Fokusirani smo na samu igru, spontani, bez ideje kako bi nešto moralo ići iz pozicije roditelja, a pritom se iznimno zabavljamo.
– Ovdje možemo osmišljavati razne igre, primjerice, da je mama pacijent, tata tehničar, a dijete liječnik. Ovakva igra odgovara načinu na koji se djeca igraju sa svojim vršnjacima, no neki se mogu upitati neće li dijete zbog svega manje ozbiljno doživljavati roditelja u nekim drugim situacijama. Ne, neće, ako se tako i postavite – tumači Sara Bradić Božić, ističući nekoliko vrsta igre koje roditelji svakodnevno mogu primjenjivati u radu s djecom:
FUNKCIONALNA IGRA
Vrsta igre u kojoj će dijete jednostavno uživati u fizičkim i/ili vokalnim radnjama. Taj je tip igre vidljiv već u prva tri mjeseca djetetova života – primjerice, igračku koja visi na kolicima dijete će gledati ili pokušati dosegnuti ručicama. Nakon što navrši godinu dana, dijete će kroz funkcionalnu igru uvježbavati hodanje, hvatanje i stavljanje predmeta na određeno mjesto.
KONSTRUKTIVNA IGRA
Ona ima za cilj napraviti nešto, primjerice, pizzu od plastelina, ili dvorac od kockica. U kasnijoj dobi dijete može raditi i kompleksnije stvari od lego kockica. Ovaj tip igre može sadržavati edukativnu i socijalnu notu, primjerice, jačati odnos koji se kroz igru razvija između djeteta i oca.
SIMBOLIČKA IGRA ILI IGRA PRETVARANJA
U ovom slučaju djeca koriste predmet ili drugu osobu kao simbol nečeg drugog te ovakvim tipom igre prerađuju svoja iskustva. Kroz simboličku igru dijete ima mogućnost zadovoljiti svoje želje i potrebe. Ovaj tip igre najčešće se koristi u terapeutskoj igri, i razvija se u dobi od osamnaest mjeseci i šeste godine djeteta.
IGRE S PRAVILIMA
Odnose se na one igre kod kojih postoje unaprijed osmišljena pravila koja mogu sadržavati element natjecanja.
Djeca imaju nevjerojatan dar mašte i kreativnosti koji, nažalost, često nestane tijekom života, nakon što se djecu kroz dugi period čvrsto stavlja u određene društvene okvire. Primjerice, kada se djetetu dopusti da njegova mašta bude slobodna, ono od običnog stolca može napraviti auto, vlak, kuću ili konja za jahanje. I suprotno, kada im govorimo da stolac nije konj za jahanje, ograničavamo njihovu maštu.
