Zašto žene šute, zašto ne vrište?, pita jedna žena u komentaru. Vrište, u sebi. Odgovor je to koji sve govori. Odgovor ispod teksta koji vas je pokrenuo, a koji je napisala Ljiljana Vukota. Dušu hrani, svakom tko je ima, ono što je ova žena napisala i ono kako ste dočekali ovaj tekst. Pokazala je kako pisana riječ nije propala, naprotiv, ima težinu i vrijednost koja se ne može izmjeriti.
Idemo dalje! Pišite, dijelite, komentirajte, javljajte se! Toliko svaka od nas može ( i mora) učiniti. Mnoge od vas spominju Mirelu. Ženu koja neće najesen odvesti svojeg sina u prvi razred škole. Nije dočekala lijek koji postoji, ali ne za oboljele žene ovdje. Pišete nam i svjedočite o osobnim i iskustvima vaših bliskih, ali i nepoznatih.
– Posebno me pogodilo to što sam u čekaonici bila svjedok situacijama u kojima liječnici pacijenticama moraju reći da lijek koji postoji nije dostupan. To me kao pacijenticu jako rastužuje i frustrira. Hvala što ste osvijetlili problem o kojem se premalo govori. Nadam se da će se stvari početi mijenjati, jedan je od komentara.
Drugi komentar kaže ovako:
Izniman članak. Najteže je uz odupiranju bolesti još se boriti sa sustavom kad bi sve snage trebale biti usmjerene na odrzavanje zdravlja i dobrobiti. Zdravstveni sustav bi trebao odraditi ostalo.
Nemojmo pustiti ovo ni radi Mirele niti radi svih Mirela koje su još tu, a svaka od nas sutra to može biti. Nemojmo pustiti ovo blago jer kako drukčije nazvati ujedinjene poruke i podršku nastalu na temelju slova, pisane riječi Ljiljane Vukota. Hvala vam!
