Prvu rekonstrukciju dojke, uz pomoć vaskularnih režnjeva s donjeg dijela trbuha, prof. dr. sc. Milomir Ninković napravio je prije tri desetljeća. Tada inovativan zahvat, danas je postao standard no taj put nije bio jednostavan.
Kako će danas reći prof. Ninković, kroz povijest rekonstruktivne kirurgije postoji tendencija za ovaj zahvat, samo su se metode mijenjale. Još krajem 70-ih godina prisjeća se objave rezultata švedskog plastičnog kirurga Hansa Holmströma o rezultatu tada nove, spomenute, tehnike.
Profesor Ninković u tom evociranju povijesti razvoja ovog zahvata navodi kako je švedskom kolegi ideju dala – pacijentica. Komentirala je kako je šteta da se nakon estetskih zahvata zatezanja trbuha višak tkiva baca te kako bi bilo korisno da se može upotrijebiti za rekonstrukciju dojke.
– Holmström je razmislio i izveo dvije operacije metodom vezanog režnja. Tkivo s donjeg dijela trbuha, preko mišića kao nositelja krvnih žila, prenio je u područje dojke provukavši ga kroz kožni tunel. Izazvao je ogroman interes kolega plastičnih kirurga. Ta se tehnika posebno intenzivno primjenjivala u Atlanti u SAD-u, govori prof. Ninković dodajući kako se uvođenjem mikrokirurških metoda 80-ih godina tehnika mikrokirurškog prijenosa tkiva počela primjenjivati i u rekonstrukciji dojke.
U to je vrijeme radio u Ljubljani koju je tada posjetio plastični kirurg Michael Scheflan iz Atlante kako bi proveli ovaj zahvat. Navest će da operacija nije bila posebno uspješna jer je veliki dio tkiva propao.
Početak revolucionarnih zahvata
– Tada se ljubljanski plastični kirurg Zoran Arnež odlučio primijeniti mikrokirurške metode. Tkivo s donjeg dijela trbuha potpuno je odvojio, ostavio na jednom krvnom sudu i zatim ga presadio u područje dojke. Tako se razvio režanj koji se u početku prenosio u kombinaciji s kožom i mišićem. Danas se, pak, prenose isključivo koža i masno tkivo trbuha, bez uzimanja mišića trbušnog zida kao nositelja prokrvljenosti. Krvni sud se izolira iz mišića. Time se znatno smanjuje trauma za pacijenticu i čuvaju funkcije trbušnog zida. Bio je to početak revolucionarnih zahvata kada je riječ o rekonstrukciji dojke, prisjeća se prof. Ninković.
Njegov profesionalni put dalje ga je odveo u Kliniku za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju Medicinskog sveučilišta u Innsbrucku. Tamo se, uz ostalo, posvetio rekonstrukciji dojke. Upravo je to klinika i tim gdje je iznašao rješenje za problem koji se pojavio u ovoj metodi – na koji krvni sud vezati režanj uzet s trbuha? Studija koju je proveo s kolegama objavljena je prije 30 godina, a utvrdili su da se režnjevi s trbuha trebaju spojiti s krvnim sudom direktno iza rebara.
Prema jednakom principu ovaj liječnik otada radi ove zahvate koje je nastavio razvijati s austrijskim kolegama. Iza njega su stotine rekonstrukcija dojki.
– Jako je puno mjesta na tijelu odakle se može uzeti tkivo za rekonstrukciju dojke. Važna je mikrokirurška sposobnost da to tkivo prenesete s jednog mjesta na drugo i spojite, navodi prof. Ninković koji je danas voditelj Odjela plastične, rekonstrukcijske, estetske kirurgije i kirurgije šake u IMC Priora u Čepinu.











