Natali Stanić 55godišnja Omišanka poznata je svojim sugrađanima, ali i puno šire kao angažirana i senzibilna predsjednica Udruge “Agape” koja okuplja osoba s invaliditetom i provode brojne programe pomoći.
Ali Natali Stanić motor “Agapa” od svoje 33. godine bori se i živi s multiplom sklerozom. Natali je supruga, majka troje djece, baka, žena s velikom dušom za druge kojima je pomoć potrebna i vrlo čvrsto na zemlji prema sebi i svojoj dijagnozi.
Sve što joj je multipla donijela Natali je bilježila, pisala i objavljivala.
Moje prvo pisanje o Njoj, a kasnije će se pokazati imalo je i terapeutski učinak, kako na mene, tako i na moju obitelj, poručuje.
Multipla je postala “Njoj”, priče su posvećene svim njenim kolegama po dijagnozi, ali i svima koji imaju dovoljno empatije za one koji se suočavaju s ovom dijagnozom.
Tegobe dobile ime i prezime
“Upravo ovih dana otprilike, prije 22 godine i “službeno” je počeo ozbiljniji susret s Njom. Trnjenje, kratka nemoć kod govora, ukočenost zglobova. Bilo je slabosti, umora, vrtoglavice to se pripisivalo tlaku, šećeru, anemiji. Neki su govorili da je iscrpljenost, a onda se dogodio nekakav problem s okom i odlazak u bolnicu radi upale vidnog živca. Nisam ni “skužila” da sam tih zadnjih 15ak dana ustvari bila slijepa na lijevo oko. I tako, vrlo brzo, sve moje tegobe od prije dobile su svoje ime i prezime: multipla skleroza! A moja reakcija je bila jupiiii, nisam znači lijena i razmažena! Jer upravo to je osjećaj koji me godinama prije progonio, grižnja savjesti, što sam osjećala da sam drugačija. Nisam kriva za umor, teške ruke, česte vrtoglavice i nesiguran hod. Nisam umislila one mrave i paukove po nogama. Nisam kriva ja! Koje olakšanje! Svi oko mene su kukali, plakali,okupljali se. Moji roditelji očajni! Nikada neću zaboraviti hladni bolnički hodnik i bratove suze, plakao je kao malo dite. Čovik od 30 godina, sjedi skršen s glavom među rukama na kolinima, a iz njega jecaji, glasni, najglasniji…Ništa mi nije bilo jasno..O MS nisam znala ništa! Nisam ni razumjela liječnika kada je rekao sada ste takvi, a sutra vas već možda čekaju pelene, boca, kolica…Ali ljudi, pa ne umirem, mislila sam..to je najvažnije…,priča nam svoju priču s MS Natali Stanić.
Strah za sebe
Ali to nije bilo tako. U početku svi obećavaju pomoć, ali vrlo brzo se to pretvori u tek brižno-formalne telefonske razgovore. Natali se nije dala, imala je cilj od kojeg nije htjela bez obzira na dijagnozu. Odlučila je živjeti normalno jer i dalje je bila sve što i prije kćer, supruga, majka, sestra, nevjesta, prijateljica. Nakon prve hospitalizacije koja je trajala 35 dana znala je koliko je život lijep. Da samo sitnice čine život posebnim, od primjerice kupanja djece, mirnog sunčanog dana, sve ostalo će se posložiti.
I tako je, kaže Natali, počela njezina zajednička odiseja s MS. Korak po korak. Navikavanje na loše faze. Šok na korištenja štapa kao pomagala. Bilo je faza potpune obamrlosti, pogoršanja. Svaku novu leziju, svaki novi simptom dijelila je s obitelji. Nije htjela ništa tajiti.
Osim, kaže, straha. Toga je bilo i to je zadržavala za sebe.
Novi motiv za svaki dan
Sve je to utjecalo na nju, oblikovalo u osobu kakva je danas. Naučila je sama sebe voljeti. Ovakvu! I to je poruka za sve one koji isto prolaze. Sebi je “razne” terapije prepisivala.
“Nijedan neurolog toga se ne bi dosjetio. Otići u dućan,polako, ali samouvjereno, prpošno, kao da idem u Milano, a ja u onaj sve po 9,pa kupiti šalicu za kavicu…a tek oni pravi, ženski šopinzi. Problem je samo ta pratnja. Ne možeš sam! Nigdje sam!Prijeći cestu sam? Opasno! Ići pokretnim stepenicama, a ono te neka poznata sila vraća unazad. Uvik unazad. Stajati u redu na kasi? Ni slučajno! Ali, nema odustajanja.Nekad su uskakali roditelji, danas djeca. Dakle, šopinzi su i socijalizacija i terapija. Zahvalna sam svakom šalu, ogrlici, šeširiću…novom komadiću u ormaru, poručuje Natali. Sve ovo nije patetika, ovo je realnost, poručuje.
I dalje broji korake, svaki joj je veliko veselje. Njezin dan je svaki dan. Od nedavno je baka i to je još jedan novi motiv za borbu i korake.
foto: Natali Stanić, privatna arhiva
