Činjenica je da igra općenito služi da isprobamo ono što ne možemo ili nismo u životu. Tako se djeca najčešće igraju odraslih i to okupira njihov svijet jer se žele što prije uklopiti u svijet odraslih. Znači, igra je kompenzacija kada trebamo neki izazov. Kada su zahtjevi previsoki i ne možemo ih ispuniti onda nam pomažu igrice. Ono što danas preokupira velik dio vremena i to ne samo djece, nego i odraslih, računalne su igrice. Problem je što je njihov glavni cilj zarada, a dokaz tome je da često ne možete na viši „level“ ili do bilo kakvih zabavnih dodatnih sadržaja bez plaćanja. Drugi problem je što je u 80 posto igrica uključena neka vrsta nasilja. Ono što roditeljima treba osvijestiti je da osim klasičnih računalnih igrica postoje i edukativne igrice, kojima je cilj postići akademske vještine. Osim njih tu su i terapijske igrice koje služe za postizanje samopouzdanja, ali često nude i terapijsku pomoć primjerice za djecu s ADHD-om ili poteškoćama iz autističnog spektra, naglašava izv. prof. Velki.
Gledano na spolne razlike, igrice su popularnije kod dječaka, a kasnije i odraslih muškaraca jer je cijeli svijet igrica više prilagođen muškom spolu, koji se bazira na mašti i fantaziji dok se igrice za djevojčice uvijek baziraju na realnosti, kao što su teme škole, obitelji ili mode.
-Prvo bih rekla da igrice imaju u velikoj mjeri i svoje pozitivne utjecaje na psihološki razvoj. One djetetu daju jaku motiviranost jer dijete želi što dalje doći s rezultatom, a u igrici ništa nije nemoguće. Igrice su odlične za učenje putem pokušaja i pogreške što u stvarnom životu baš i ne možete bez ozbiljnih posljedica. Potiču i natjecanje i suradnju. Igrice imaju i jasna pravila koja vrijede za sve jednako, nema privilegiranih, zasluge su po tome koliko si dobar u igrici. Pozitivan aspekt je i što potiču autonomiju jer djeca sama odlučuju o svojim akcijama. U igricama su i različiti putevi do uspjeha i svatko bira svoj put, a traže i ulaganje vremena i truda da bi se došlo do uspjeha što su sve dobri modeli za shvaćanje stvarnog života. U igricama je također često neophodan razvoj strateškog i analitičkog razmišljanja, kao i brzina kojom se razvija okulomotorna koordinaciju, kao i ikoničke vještine i vizualna pažnja, odnosno mogućnost praćenja više stvari istovremeno, objašnjava ova psihologinja.
Naravno, ono što je, kada se govori o igricama puno poznatije to su naglasci na njihov negativan utjecaj.
-Zbog pojedinih stvari koje smo ranije nabrojali, kao što je primjerice shvaćanje da je za uspjeh potrebno vrijeme, potrošeno vrijeme za uspjeh u igrici značit će manje vremena prema školskim obvezama ili druženju s prijateljima. Problem je i što igrice često utječu na percepciju stvarnosti i djeca nerijetko gube granice između stvarnosti i simulacije. Više od 50 posto osoba koristi jedan identitet na internetu, a taj identitet je često idealiziran i iskrivljen, a to kasnije može biti i osnova za psihičke poremećaje. Imate igrice poput „Need for Speed“ u kojoj je cilj namjerno narušiti autoritete što definitivno nije nešto na što treba poticati djecu školske dobi. Najveći problem je što čak 89 posto igrica ima neki oblik nasilja, a njih 50 posto sadrži ozbiljno nasilje, a istraživanja pokazuju da 77 posto djece potvrđuje da igraju posve sami, bez bilo koga tko bi im bio korektiv. Također je čak 50 posto djece izjavilo da im je među pet najdražih igrica jedna od onih namijenjenih za starije od 18 godina. Takve igrice povećavaju agresivne emocije i kod djece i kod odraslih. Posebno je problematično ako takve igrice igraju djeca kod koje je već postojalo agresivno ponašanje jer će ga one samo povećati, a takvo je ponašanje povezano s kasnijom delinkvencijom. Istovremeno, kada govorimo o utjecaju igrica na razvoj mozga treba znati da će uz takve igrice doći do pohrane velike količine informacija vezanih uz nasilje. Ipak zbog svih dobrih aspekata pogrešno bi bilo djeci zabraniti igranje igrica u potpunosti. Djeca neće prestati igrati računalne igrice, a zadatak roditelja je da im pomognu izabrati one koje će ih motivirati da prijeđu na višu razinu ili „level“ za stvarni život jer je to ono najbolje što možemo iskoristiti od ovog suvremenog doba dječjih igara vezanih uz računalnu tehnologiju, poručuje izv. prof. dr.sc. Tena Velki.
