Neće ta bolest na mene, glasno je razmišljala koju godinu nakon 60. rođendana Ivna Grgić iz Vranjica, lijepog mjesta nadomak Solina. A onda se dogodilo, intuicija joj je govorila kako što prije mora na ultrazvuk dojki. Nakon pregleda stigla je dijagnoza – karcinom dojke. Od toga je prošlo pet godina, njezino nasmijano lice danas ne odaje da je ikad bila bolesna, a kroz dugu kalvariju, uz obitelj i liječnike, pomagala joj je umjetnost.
Prepustila se svijetu kistova, akrila na platnu, naplavina s plaža, ljepila, užadi, “zaplovila mislima” na neka sretnija mora. Danas, nakon pet godina brižno gleda sve slike, poput majke djecu, s milošću, blagošću i ljubavlju. S ljubavlju ih je stvarala. Zato se i u naziv njezine prve samostalne izložbe upleo – poljubac.
“Dalmacijo tvoje lice ‘jubin'”, naziv je izložbe kojom se ova Vranjičanka po prvi put samostalno predstavlja publici. No izložba uz onu umjetničku ima i životnu vrijednost.
Nakon dva, tri dana čovjek “pukne” i suzama i tisućama pitanja izbaci sve iz sebe.
Redoviti UZV pregledi od mladosti
– Još u 26. godini obavila sam zahvat, konizaciju i redovito odlazila na ginekološke preglede. Možda mi je to bila “skuža” (opravdanje op.a.) početi razmišljati naopako na ostale redovite preglede. Mislila sam zašto bi se baš meni desilo opet najgore. Razmišljala sam ili čak i još gore pa kad nisam dosad umrla, valjda mi nije ništa i neće mi biti ništa strašno! Nisam baš bila ni tako mlada, a ipak sam na taj način bježala od mogućnosti oboljenja. Danas kad se sjetim toga, prođe me jeza, iskreno će Ivna.
Treće dijete rodila je za ono vrijeme kasno, u 36. godini života i on je bio mlađi od sestre 15, a od brata 13 godina. Nakon poroda osim ginekoloških pregleda krenula je svake godine na preventivne UZV preglede dojki. U četrdesetima je imala vrlo stresno razdoblje u obitelji zbog bolesti supruga, aktivno se bavila društveno političkim radom u Solinu, radila. Uz rehabilitaciju supruga odgajala je troje djece gdje je najstarije već krenulo na fakultet u Zadar.
Ali nakon svega navečer kasno krenula bi terapija slikanja.
– Uzela bih kist u ruke i upravo kakav bi bio dan takvo bi bilo i moje cvijeće na platnu. Da, slikala sam samo cvijeće i svaka ona nijansa latice me opuštala, sjeća se Ivna.
U 50-tim godinama dobila je pozive za mamografiju u sklopu nacionalnog programa i svake dvije godine, uvijek se odazivala, imala uredne nalaze.
– To razdoblje mog života počelo se jače vezivati uz slikanje jer bez obzira na sve sutrašnje obveze ja bih uz papir i tempere dočekivala jutra. Bila sam toliko nahranjena stvaranjem i odlaskom u neki novi svijet da sam bez problema i umora sve obveze izvršavala. Moram naglasiti da se tad nisam doživljavala kao umjetnica već kao netko tko uz pogreške uči slikati, priča Ivna.
Na pregled par dana prije rođendana
A onda se izraz njezinog lica promijeni, jer u sjećanjima se vratila u vrijeme korone, lipanj 2020. godine.
– Moram na mamografiju, sve je blokirano, nema poziva. Od tog saznanja da ne mogu napraviti mamografiju u mene se uselio strah. Odlučila sam privatno otići na UZV dojki, ali ljeto kao ljeto, donosi niz ljepota i morskih radosti. Najmlađi sin već je odrastao školovan čovjek koji živi i radi u Amsterdamu i ja odlučujem još biti s njim i guštati cijelo ljeto. Uživali smo, ali cijelo to ljeto svako jutro sam se budila s pomišlju kako moram ići na taj pregled. Sa istim sam mislima i lijegala. U listopadu, par dana prije mog rođendana odlazim na pregled. Kažem divnom doktoru Bukarici – radiologu, kako imam “ćuka” u glavi da mi s dojkama nije nešto u redu. Čim je stavio UZV na moju lijevu dojku, zastao je, pogledao me i rekao: “Ćuk je tu!” Tako o sjećanju na trenutak saznanja dijagnoze priča Ivna.
Kako kaže, uopće se nije šokirala, nije plakala, kao da je znala, predosjetila je, bila spremna na to. Prava reakcija zbila se nedugo nakon saznanja.
– Nakon dva, tri dana čovjek “pukne” i suzama i tisućama pitanja izbaci sve iz sebe. Moje boje, moj kist, moja platna i molitva. Tako sam živjela do siječnja 2021. kad unatoč blokadi zbog korone dolazim do Klinike za tumore u Zagrebu i divnog dr. Milasa. On mi je rekao da se za tjedan dana vidimo na odjelu kod njega. Par sati nakon operacije doktor mi je došao do kreveta, pomilovao po glavi. Ta se scena ne zaboravlja. Rekao mi je da će sve biti u redu te da mogu biti mirna, prisjeća se.
Nakon povratka iz bolnice ukućani joj nisu dali ništa raditi osim vježbi koje mora.
– U tom razdoblju oporavka, sto posto sam uronula u svijet slikarstva i književnosti. Naizmjenice sam radila jednu veliku sliku naziva “Morsko dno”, dimenzija 80 s 50 centimetara, tehnikom s komadima naplavina, ljepila i pijeska. Ta slika će me uvijek podsjećati na oporavak i ozdravljenje, kaže.
Ćakula s morem, borovima, otocima
Uz slikarstvo, pisala je i tekst za slikovnicu u stihu “Bal u kraljevstvu plavom”, namijenjenu djeci.
– Moja bolest me zapravo vezala još dublje za korijenje Dalmacije. Za morsko dno i dubinu. Svaki dan kad ustanem, pogledam more i dobro jutro mu zaželim, baš kao u stihovima Josipa Pupačića u pjesmi “More”. I gledam more gdje se k meni penje i slušam more dobro jutro veli…
Ono je moj nepresušan izvor inspiracije. Svake jeseni i ranog proljeća suprug i ja obilazimo otoke i na plažama skupljamo naplavine. Koja li je to divota i inspiracija u „ćakuli“ s morem, borovima, otocima, zapuštenim kamenim kućama, svemu onom što ujedno postaju i motivi mojih slika, s dušom kaže Ivna Grgić.
Radost života dijela njezinih radova podijelit će ovog četvrtka u Teatrinu Gradske knjižnice Solin, s onima koji su je pratili iz dana u dan. S onima koji su je bodrili kroz liječenje i nazdravili povratku bojama, platnima, kistovima, povratku bojama života.
