Pola mudrosti života je valjda sazdano u onim „bapskim” porukama koje su mi uvijek išle na živce. Daj prst, ode ruka. Mada mi je i samoj (ne jednom) otišla jedna pa i obje ruke. Ali ima i ona da „nazovemo stvari pravim imenom”. U današnja vremena prilično nepopularna poruka.
No, kako nazvati serijal zahtjeva za većim plaćama koji je uslijedio nakon što su povećane liječnicima? Što je za to pravo ime? Znamo što je pravo pitanje – hoće li veće plaće unaprijediti rad radnika u zdravstvu? Ako ništa drugo, svi mi smo pacijenti pa ćemo moći tomu posvjedočiti. Više eura na računu još nikome nije donijelo i više kvalitetnog vremena. S danom uredbe koja povećava plaće liječnicima reagirali su sindikati sestara i nezdravstvenih radnika u zdravstvu. Kažu da su oni dobili ništa ili mrvice i argumentira se dostojanstvom. Samo što se dostojanstvo teško da mjeriti postotnim povećanjima. Brojka kojom se pak mjeri sindikalna snaga, a koja se također ističe, jest broj članova. Liječnici kao sindikat nisu imali te potrebne brojke, uzela im ih je davno SDP-ova Vlada.
Ocijenili su nema vas dovoljno i kroz godine su za njihove uvjete rada pregovarali sindikati sestara i ostalih radnika zdravstva. I to se nazivalo nedostojanstvenim. Beroš je negdje morao „poginuti” da se izbori da se liječničkoj struci vrate prava samostalnog zastupanja. Ovjekovječena je i slika kad je to izborio kako ga se grli u zahvalu. Slika se nije ni ohladila, a za stolom je imao zahtjeve za većim plaćama i traženje ostavke s pozornice Markova trga. Sestre i nezdravstveni radnici nisu pljeskali vraćanju prava liječnicima za sindikalno pregovaranje. Očekivali su „ispasti” iz koeficijenata. Nisu ispali, ali postotke opisuju kako je gore navedeno i traže jednako povećanje kao i doktori. Priča o uvjetima sustava po putu je negdje pak zamrla. Slijedi standard – prosvjedi i najavljuje se štrajk. Nije i ne smije biti sramota boriti se za svoju plaću. Samo nazovimo to onda upravo tako, pravim imenom.
