Jednu večer otkrila sam kvržicu ispod pazuha. Nije bila baš ni mala, zazvala sam Anitu (op.a. Anita Lasić, dr. med., liječnica obiteljske medicine) drugi dan i rekla mi je da dođem da ćemo pogledati o čemu se radi. Ali taj moment kad sam ja nju napipala samo mi je kroz glavu prošlo:
– Ma nije valjda! Ma ne može bit!
Automatski sam to spremila negdje sa strane i počela tješiti samu sebe:
– Preboljela sam upalu sinusa, pila dvije ture antibiotika, možda sam istegnula limfne čvorove jer smo na Gradskim igrama igrali graničara. Možda je to. Uvijek kažu da je kad otkriješ kvržicu ona stabilna, čvrsta, ne miče se. Ova moja me nije boljela, micala se, i rekla sam sebi da je to nešto leteće. Dogovorila sam se s liječnicom da ćemo pričekati sedam dana i vidjeti smanjuje li se ili ne jer smo sumnjali na neku upalu. Došao je lockdown i ja sam zaboravila na to. Jednostavno nisam o tome razmišljala, ali bih je svakih nekoliko dana da sam je napipala i početkom petog mjeseca počela mi je smetati kad bih spavala. Dogovorila sam pregled u bolnici, bio je kraj petog mjeseca, a 3. lipnja došao je nalaz.
Kako je to izgledalo?
Moj je nalaz dobila obiteljska liječnica koja me je zazvala. Ne znam je li taj trenutak bilo gore njoj ili meni. Moja obiteljska liječnica je sestra moga supruga. I ona je rekla da je nalaz došao, da nije dobar, da je pokazao adenokarcinom. Meni je samo u glavi bilo, bit će to dobro, sve će biti dobro, ne može biti ništa loše, ne može biti baš grubo, grubo. Moja liječnica je nazvala prof. Marka Margaritonija koji me je sljedeći dan primio i odradio pregled. On je rekao da preuzima brigu o meni i mome putu liječenja. Dogovorio je sve preglede – mamografiju s kontrastom koja je pokazala da je sve uredno, core biopsiju, CT s kontrastom koji je pokazao da se to nigdje drugdje nije proširilo i na kraju smo radili magnet pod kontrastom koji je pokazao da je žarište u cisti koju sam imala u dojci i koju sam kontrolirala, ali sam preskočila dva mjeseca otkad sam napipala limfni čvor. Mislim da to bez obzira na sve ne bi napravilo neku razliku jer je i dosad bilo sve u redu i kontrolirala sam se svaku godinu. Dogovorili smo operaciju koja je bila 24. lipnja. Cijelo vrijeme sam radila, nisam išla na bolovanje.
Kakav je to bio osjećaj?
Osjećaj je kao da stojiš na jednoj stanici i sve prolazi mimo tebe, jednostavno ti se cijeli život zaledi u momentu. Takav sam osjećaj imala. Ja stojim i trebala bih krenuti, svi kraj mene prolaze, a ja stojim. Kraj mene prolazi sve, ljudi, dani, tjedni, sve obaveze koje trebaš odraditi. I odrađuješ ih, a ukopan si u jednome mjestu. I ne znaš kako krenuti. Meni je bilo bitno da ne prestanem raditi. Smatrala sam ako prestanem raditi, priznat ću da sam bolesna, da imam dijagnozu koja nije niti malo lijepa i da će mi stati cijeli život. Uspjela sam s kolegicama na poslu dogovoriti smjene da radim u suprotnoj smjeni kada sam imala kontrole i preglede. Tako sam u petak pošla s posla, a u srijedu se operirala. Trebalo mi je zbog djece održati privid normale. Kao da se ne događa nešto pretjerano opasno. Oni imaju pristup internetu kad god žele. Mogu doznati bilo koju informaciju. Nisam željela to predstaviti kao nešto jako loše i da im internet izbaci na internetu silne negativnosti vezane za takve dijagnoze. Bilo je važno da sve funkcionira uobičajeno. Ujutro bih im rekla da idem na pregled, ali im na početku nisam rekla dijagnozu.
Kad sam došla iz bolnice, nakon operacije, krenuo je oporavak. Bila sam dobro, super sam se osjećala, još sam bila ja, puna snage, force, želje za životom. Ali 13. srpnja sam krenula na kemoterapiju. To je bilo 20 dana nakon operacije, normalna procedura, i primala sam 16 kemoterapija, prvo 4 AC koje zovu „crvene smrti”.
Zašto ih tako zovu?
Zato što su prejake. Primaju se inače svakih 21 dan. Ja sam ih primala svakih 15 dana jer je dr. Mario Nalbani procijenio da sam dobrog fizičkog zdravlja i da to mogu podnijeti, posebno s obzirom na vrstu karcinoma koju imam. Taj prvi susret s tim čovjekom bio mi je skroz umirujući. Toliko je brižan, dobar, pristupačan liječnik, da mi je stvarno bilo lako reći, u redu. Znala sam da to sve moram proći da bi preživjela.
Je li vam to bilo u glavi, moram to napraviti?
Ma naravno, možeš ti operirati i izvaditi karcinom, ali bez kemoterapije se nisi izliječio. Nije operacija kraj liječenja. Dr. Nalbani mi je objasnio cijeli postupak liječenja. Išle su te 4 „crvene” kemoterapije svakih 15 dana, onda 16 Taksola jednom tjedno. Vremenski, liječenje kemoterapijom za mene je trajalo 5 mjeseci. I kroz tih pet mjeseci je bilo jako zanimljivo (smijeh). Žene koje rade na tom odjelu su predivne. Mile su drage, brižne, svako malo te pitaju kako si, jesi li dobro. Na kraju sam s njima pričala o svemu i svačemu. Toliko su pristupačne. Ja to ne mogu opisati riječima.
Koliko je to bilo važno?
Bitno je. Da se razumijemo, ne želi svatko pričati o svojoj dijagnozi. Ali čim ujutro dođeš one te dočekaju s osmijehom i pitanjima: „Kako ste? Jeste li dobro?”
Onda se zafrkavaju i kažu: „Vaš apartman je tu”.
To su mali sobičci u kojem stoji jedan krevet ili eventualno dva i tu primaš terapiju. Jedina osoba s kojom imaš kontakt to jutro je ta medicinska sestra koja te primi i koja ti spoji lijekove i pazi kojim ih redoslijedom dobivaš. Meni su olakšale taj dio. Pričale smo o svemu, što čitam, što sam kuhala, pričale smo i o tome što njih muči. Taj ljudski pristup je neizmjerno važan. U svom tom jadu – vidiš svega, ljude koji su fizički možda lošije od tebe i misliš: „Ajme jesam li ja ovo u budućnosti? Hoću li ja tako izgledati?”. Onda shvatiš da nije svatko isti, da put liječenja nije isti…
Upute za preživljavanje
Kemoterapiju sam primala relativno lako, primi se ta premedikacija prije same terapije a osim toga sam dobivala i lijekove u tabletama koje sam pila sljedeća dva dana. Oni služe protiv mučnine. Idući dan sam dobivala injekciju koja potiče razvoj leukocita da ne dobiješ u međuvremenu neku infekciju. U tom razdoblju imala sam pomoć, prijateljicu koja je meni bila „džoker zovi”. Ona je nedavno preboljela isti tip karcinoma godinu prije. Nazvala me čim sam se operirala i rekla sve one male detalje i „cake” o tome kako preživjeti cijelo to liječenje. To je Ivana Banac Kralj. Bile smo kolegice, radile smo u istom dječjem vrtiću. Ona je bila prva osoba koja me nazvala iste sekunde kad je saznala da sam bolesna i rekla mi da je mogu zvati u bilo kojem trenutku. Da će doći do mene ako trebam razgovor, ako se trebam isplakati.
Koji su to savjeti?
To su zapravo upute za preživljavanje. Ona me je pripremila na ono što me čeka u tih pet mjeseci. Što će mi se događati kad krenem na kemoterapiju. Na odjelu su mi rekli, ali ja to nisam zapamtila. Ivana mi je napomenula kad primim prvu kemoterapiju i pođem se pomokriti da će mokraća biti crvena. Napomenula mi je i kako ću lakše podnijeti mučnine. Rekla mi je da se smijem kad mi se smije, plačem kad mi se plače, vičem kad mi se viče. I ja sam to činila. Kroz cijeli taj proces shvatila sam da je najbitnija podrška obitelji i prijatelji s kojima to sve možeš podijeliti. Nekad se ne može baš sve reći obitelji, želiš ih poštedjeti nekih stvari. Onda su tu prijatelji.
Jeste li promjenili prehranu?
Ne. Apsolutno nisam. Hranila sam se isto. To mi je i dr. Nalbani rekao. Da nastavim s normalnom prehranom jer organizam mora imati snage da se dalje bori. Hranim se zdravo i umjereno i tako sam nastavila. Krenuli su savjeti. Trebam krenut na makrobiotiku. Trebam krenut na vegetarijanstvo. Trebam piti samo sokove. Ma ne dolazi u obzir! Pa kako ću funkcionirati ako samo pijem, ljudi moji! Tako da sam se slijepo držala preporuke dr. Nalbanija i svima govorila: „Meni je moj doktor rekao da jedem normalno!” I jela sam što mi je odgovaralo. Ako mi se jeo hamburger, išli smo vani. Kuhala sam doma, sve što mi se jelo, što mi se jelo, sve sam htjela sama iako su mi nudili pomoć. Tako mi je bilo lakše, davala sam sebi privid neke stabilnosti.
U vrijeme kemoterapija, Opća bolnica Dubrovnik, kao i druge zdravstvene ustanove u RH imala je problema s plaćanjem lijekova, odnosno njihovom nabavom. Je li to bilo dodatno opterećenje?
Pred sam kraj kemoterapije počelo se govoriti da je kriza i da nema lijekova. Ništa ja to nisam osjetila. Redovito sam dobivala citostatike i nabavljani su na vrijeme. Ali u podsvijesti mi je bilo: „Što ako ne budem mogla primiti lijek?”. Pitala sam o tome liječnika i rekao je da nema veze ako preskočim tjedan. Žene se i redovito primajući terapiju razbole, dobiju prehladu ili infekciju, pa moraju preskočiti terapiju. Rekao mi je da je važno kemoterapiju primiti u određenom periodu.
Što se događalo nakon kemoterapije?
Nakon kemoterapije sam se oporavljala, obavljala redovite preglede i na rezovima kod prve operacije nađeni su ostaci tumorskih stanica. One su nakon liječenja kemoterapijom smanjene, ali prevencije radi trebalo je ukloniti cijelu dojku. E sad, operacija je trebala biti u prosincu 2020. Sin mi je završio u samoizolaciji, a ja nisam mogla riskirati i operacija je odgođena jedan mjesec. Sama ta psihoza, moram na operaciju, moram se čuvati i dodatna psihoza – virus koji ti može prenijeti bilo tko. Meni je taj dio bio strašan. Prošao je Božić, Nova godina, nismo se ni s kim vidjeli, nismo se družili, cijela obitelj je bila pod staklenim zvonom, samo da se ja ne razbolim i da se uspijem operirati. Ta pandemija je bila dodatni, još veći pritisak na onkološke bolesnike. Liječiš se od svoje primarne bolesti i paziš da još nešto sa strane ne pokupiš. Taj mi je dio stvarno bio opterećenje. U prvom mjesecu sam ušla u bolnicu, operirala se, uklonjena mi je cijela dojka i stavljen mi je implantat. Nakon tri dana sam puštena doma. Moje je mišljenje da mi organizam nije bio spreman na implantat. Normalno se u dojci stvara serum, žuta tekućina koja se kod mene stvarala prekomjerno, svaki drugi dan prof. Margaritoni mi je to izvlačio, pa bi se to smirilo, pa je opet krenulo, pa mi je puknuo šav od prve operacije jer je koža bila pretanka.
Problemi s implantatom
Dva puta je to šio posebno, da dojka ostane na mjestu kako bih bila spremna na odlazak na zračenje. Na kraju kad je došao taj trenutak da mogu ići na zračenje, to još nije bilo sve smireno kako treba, ali je bilo dovoljno dobro da mogu nastaviti liječenje dalje. U Splitu sam bila na 16 radioterapija. Pred kraj mi je koža bila izgorena, crvena, modra, i na kraju su mi šavovi počeli pucati i rastvarati se.
Kao da su rekli miči to!
– Točno tako. Radioterapija iziritira kožu i ja sam nakon zračenja u četvrtome mjesecu ostala bez desne dojke, izvadili su mi implantat i ja sam tada odahnula. Taj momenat kad mi je prof. Margaritoni izvadio implantat, ja sam bila najsretnija na svijetu. Kao kada mi je nakon prve operacije rekao sve smo izvadili, sve je u redu.
Gdje ste išli na zračenje, ono se ne može obaviti u Dubrovniku?
Mogla sam ići u Zagreb ili Split. Izabrala sam Split zbog blizine. Šesnaest terapija i mjesec dana sam bila u Splitu gdje smo iznajmili stan. Meni je moj dr. Nalbani dao sve potrebne dokumente i mail s kojim se javljam na radioterapiju. Proslijedimo sve elektronski i oni daju termin za prvi pregled. Jedino je problem jer ljudima sa strane nije lako doći do Splita. Onkolog me je primio u Splitu uzeo svu dokumentaciju, rekao da sve skupa ide na onkološki tim i da će mi se javiti kada ću doći idući put. Onda sjednete u auto i vratite se doma. To mi je bio prvi odlazak negdje nakon bolesti. Shvatila sam ga kao izlet. Doma sam čekala nalaz. Najsmješnije mi je bilo u vrijeme digitalizacije kada se nalazi mogu slati elektronskim putem, čekati da vam nalaz pošalju na kućnu adresu.
Koliko je to putovalo?
Trebalo je jedno 15 dana da dobijemo nalaz i onda smo dobili poziv kada da dođem na drugi pregled. I onda sam opet išla na izlet. Bio je to ponovno razgovor s onkologom i probno snimanje za zračenje. Oni tada vide kutove koje treba zračiti i javljaju točan termin za početak liječenja. Meni je to bilo ponovno za tjedan dana. Pa smo opet sjeli u auto, vratili se doma, spakirali stvari i krenuli nazad. Iznajmili smo apartman blizu bolnice, dvije minute udaljen. Suprug je bio sa mnom prvi tjedan. Kasnije sam ostala sama. Svaki vikend vraćala sam se doma, u Dubrovnik. Petkom mi je terapija bila u 7 ujutro, a ponedjeljkom oko 14 sati, da stignem iz Dubrovnika. Jako su svi pažljivi i obzirni. Pitaju putujete li i pobrinu se da možete u miru otići kući. Taj mi je dio bio lijep, topao, baš ljudski. Tako sam petkom odlazila doma, obavljala sve što treba s djecom i mužem, pripremili bismo hranu za idući tjedan i ujutro bi djeca krenula u školu, muž na posao, a ja na zračenje u Split.
Je li taj period od osam mjeseci u konačnici bio dug kako se na početku činilo?
Na početku sam mislila: „Osam mjeseci, tko će to preživjeti”, ali kad kreneš to ide kotačić za kotačićem, ide, ide… Nekako se ne okreneš i već je prošlo pet mjeseci, pa je prošlo zračenje i prošle je osam mjeseci a da se ne okreneš. Tako da danas ne mislim da je dugo trajalo.
Na kraju ste osim karcinoma, preživjeli i koronu!
Jesam, cijepila sam se, to moram reći. Budući da sam bila rizična skupina nakon radioterapije mi je preporučeno da se cijepim. U listopadu sam preboljela koronu s jako blagim simptomima, samo sam imala glavobolju i probleme sa sinusima. U tom sam periodu, presložila kuću, sredila ormare, opiturala ogradu na ulazu, sušilo za robu promijenila, očistila šupu natrpanu od godina ranije…
U međuvremenu su se dogodile i neke lijepe stvari. Postali ste ravnateljica Dječjih vrtića Dubrovnik.
Jesam. Kandidirala sam se i ranije, tada je bivšoj ravnateljici produžen mandat, i mislila sam: „U redu, hvala Bogu, nisi prošla idemo dalje”. O tome više nisam razmišljala. Pogotovo nakon dijagnoze. Kakvi natječaji i ravnatelji. A onda, izvučeš se iz svega i preživiš sve. I raspiše se novi natječaj. Pa sam promislila, a što da ne. Vrijedi pokušati, treba se samo potruditi. Javila sam se i prošla!
