Tekst koji je inicijalno “samo htio” osvijestiti da i uz muku bolesti, postoje među nama one koje tada još moraju strahovati hoće li ostati žive dok dobiju lijek. Naprosto ta okrutna postavka kao da nam do slova Ljiljane Vukota nije došla do glave. Barem ne nama trenutnim sretnicima koji u ovom trenutku nemamo rak.
Da je to okrutnost koju dio žena s metastatskim rakom dojke među nama žive i dišu svakog dana, čitamo iz vaših reakcija i komentara. Tolika sila podrške, vjere, nade – pokazali ste što poštena pisana riječ može učiniti! Neizmjerno hvala na tomu!
Čuti kako ti je bolest neizlječiva, jedan je krug pakla. Ali da se tvoj život može produžiti i živjeti, to je nada koju je Ljiljana Vukota htjela približiti. Nada postaje očaj kad se hvatanje za život pretvori u čekanje. Tko se to usudi odrediti čiji su mjeseci života “isplativi”? Taman onaj jedan ručak više za obiteljskim stolom u životu, itekako je isplativ. Nema, dragi ljudi, Bogova na zemlji.
Razumijevanje i ljubav zdravih neprocjenjiv je kapital koji ste pokazali, a isto to kad dolazi od žena koje su čule u životu “imate rak”, nema mjeru. I baš zato tko sve ovo može bolje opisati od njih, pročitajte u nastavku što je napisala Europa Donna Hrvatska i Caspera iz Splita.
Europa Donna
Ono kad se gušis jer ne možeš ništa napraviti, ono kad znaš da se može i da se ima ali se neće. Pognute glave naših pacijentica, prijateljica, koža vlažna i naježena od nemoći ili još gore od slijeganja ramenima. Dignite glas drage moje, borite se za svoja prava i život jer mi koji znamo da se može smo nemoćni. A po božijoj pravdi svi mi koji znamo i nismo učinili ništa zaslužujemo deveti krug pakla. Grijeh nečinjenja.
Sve one sa metastatskom bolesti znaju da bolest nije izliječiva ali se živjeti može i mora dostojno čovjeka. Ne smijemo i ne možemo ovisiti o volji podobnih koji odlučuju o našim životima. Hvala Ivana na ovakvom tekstu. Hvala Ljiljana na riječima i rečenicama koji oblikuju smisao i nadu . I da, beskrajno mi je žao što jedna majka ( jedna od mnogih) ne može ispratiti svoje ljubljeno dijete do vrata škole. Jer eto, previše je papira, povjerenstava, gubljenja vremena i još puno koječega. Ne postoje gospodari života i smrti zna se tko su ti ljudi i zato vičimo iz sveg glasa i borimo se za naše živote. I ne bojte se, slobodno recite jer zaboravite kategoriju: bojim se da se doktor ne naljuti pa će me lošije liječiti!!!!
Caspera
… negdje između sustava i mogućnosti. Uvijek na strani potonjeg. 
