Luciana i Andro Koren, dobili su Rektorovu nagradu za izložbu povodom Nacionalnog dana preživjelih od raka, u suradnji s udrugom Sve za Nju. Imala sam čast sudjelovati u predstavljanju izložbe i obilježavanju Dana 1. lipnja u Zagrebu no i prije toga priliku upoznati ove blizance. Bilo je to, dakle, prije ove nagrade i prije no što su brat i sestra blizanci postali vijest. Zašto to uopće navodim? Jer iz prvog kontakta i njihovih riječi te stavova koje su iskazali i pokazali, sasvim mi je bilo jasno da su ovi mladi ljudi jedna posebna priča i sjajna budućnost zdravstva.
Svi znamo kako je nezahvalno i jako teško “na papiru” prenijeti dojmove i osjećaje. Tekstovi su tu okrutni, nema tona ni slike. No baš zato posebno i vrijede jer traže toliki trud. Uglavnom, s rektorovom nagradom, blizanci Koren, kako rekoh, postali su vijest. Tako i treba. A mi smo s ovim tekstom pričekali da se sve skupa “slegne” i zamolili Lucianu za razgovor koji ovdje donosimo.
Trebao je to biti klasičan intervju no kad pročitate odgovore, bit će vam jasno zašto u njih ne želim nimalo intervenirati, kratiti ni urednički išta editirati. Kao i zašto mi je na prvu bilo jasno da će se za ove mlade ljude još puno dobroga čuti.
Izazivanje pozitivnih promjena u društvu
Zovem se Luciana Koren, imam 24 godine i studentica sam šeste godine medicine. Uz medicinu, uživam razvijati se u više dimenzija i vjerujem da je to ono što je potrebno kako bi bio kompletniji liječnik. Mislim da te raznovrsnost, kako u razmišljanjima, pogledima na svijet te prema sebi i svojoj ulozi, stavlja u poziciju u kojoj ćeš lakše razumjeti svoje pacijente i kolege, pa i društvo u cjelini.
Nikad se nisam voljela ograničavati jer vjerujem da kao ljudi imamo puno veći potencijal od onoga što si sami nametnemo ili nam društvo udijeli. Bavila sam se nogometom igrajući za ŽNK Dinamo Zagreb, učila sam četiri strana jezika, a uz to posvetila i puno pozornosti znanosti, kreativnosti, a u posljednje vrijeme i modelingu.
Ono što me ipak najviše usrećuje jest pomaganje drugima, poticanje ostalih da pronađu iskru i čar u sebi i izazivanje pozitivnih promjena u društvu. U tim situacijama vrlo mi je lako odgovoriti na pitanje kako to sve stignem i zašto volim svoj poziv, medicinu.
Odluka za medicinu
Od malena sam se fokusirala na ideju da želim biti liječnica, imala sam tu privilegiju da sam već u dobi od 6 godina znala prema čemu sam strastvena i koji mi je životni poziv, što mi je i dan danas nejasno, ali mislim da sam to primarno osjetila, a manje racionalizirala.
Cijeli sam život uz osnovnu, srednju školu i faks imala prosjek 5.0, ne jer sam patila za brojevima, nego nikad nisam ništa radila s pola snage, interesa ili truda.
Roditelji su mi od malena usadili ono što osobno smatram pravim vrijednostima, a to je da uz trud i malo talenta možeš postići što god poželiš, ali i ako stvari ne budu išle po očekivanom, da će oni uvijek tu biti kao podrška i vjetar u leđa.
Stvarno vjerujem da ako se iskreno posvetiš onome što voliš da ti je nebo granica. Medicina mi je oduvijek djelovala kao spoj znanosti i humanosti, kao mjesto gdje razmišljanje i srce rade zajedno. I što više učim, to sam sigurnija da sam na pravom mjestu. Medicina me oduševljava svojom dubinom, brzinom napretka, ali i time koliko je svaki pacijent priča za sebe i koliko toga možeš promijeniti ako se trudiš biti prisutan, temeljit i čovjek.
Kako se brat i ja međusobno podržavamo
Brat i ja smo na istoj godini medicine, a zajedno smo prošli sve životne etape od maternice pa do sada. Oduvijek smo si bili ogromna podrška, davali vjetar u leđa jedan drugome i uvijek bismo osjetili kad je potrebno nekoga malo potaknuti, motivirati ili pak reći da uspori.
Znali smo odmalena da ako iskrenih namjera i čistog srca idemo prema svojim ciljevima da ćemo kad-tad doći do njih, a i ako koji put zalutamo da ćemo biti tu jedan za drugoga da se usmjerimo.
Mi smo svaki korak našeg života učili i iz uspjeha, a i neočekivanih teških situacija na kojima smo oboje zahvalni jer su nas izgradile u kompletnije i plemenitije ljude, barem tako kažu naši najbliži. Iznimno smo zahvalni našim roditeljima jer su nas prije svega odgojili da budemo dobri ljudi te nam usadili važne vrijednosti poput odgovornosti i iskrenosti prema sebi, a onda samim time i prema društvu.
Oboje nam je ova situacija s uspjesima dosta čudna, što je izazvalo tako pozitivne reakcije u javnosti, jer zaista jedino što radimo jest uživamo svakim danom učiti o sebi, napredovati i graditi komadić po komadić temelje za jedan dan budućnost koja će pomoći drugima. Ne vidimo naše izazove i obveze kao teret; mislim da je danas blagoslov imati mogućnost obrazovati se i još uz to raditi lijepe stvari za druge ljude i oplemeniti se na taj način.
Najveći ponos i sreća leži u osmijesima pacijenata i svih ljudi koji su nam se javili da smo u njima pobudili nadu da postoji bolje sutra, posebno onih koji možda nisu bili spremni obojati svoje živote u nijanse hrabrosti, a naše priče su im baš u tom trenutku dale kist u ruke.
Planovi
Što se tiče samog obrazovanja na faksu, uz redovite akademske obveze koje su mi uvijek prioritet, nastojim što češće raditi na široj edukaciji. Uključena sam u vodstvo triju sekcija (onkološke, kardiološke i nefrološke), pišem znanstvene članke i radove te sudjelujem u znanstvenim i stručnim konferencijama, kongresima i skupovima.
Moji planovi su zapravo puno malih puteljaka koji vode prema jednom većem, da jednog dana budem liječnica na koju se pacijent može osloniti i kojoj vjeruje. Želim uklopiti sve svoje interese u medicinski put: znanost, javno zdravstvo, edukaciju, multidisciplinarni pristup, rad s ljudima i kreativnost. To za mene znači stalno učenje, otvorenost, hrabrost da prihvatim nove prilike i spremnost da rastem.
Očekivanja od sebe i što želim drugačije
Od sebe očekujem da nikada ne izgubim temeljitost, pristupačnost, znatiželju i sposobnost da slušam. Najvažnije mi je da osoba preko puta mene osjeti da je vidim, da je prioritet i da mi je iskreno stalo učiniti sve što mogu kako bismo zajedno stigli do cilja, a to je dobrobit za pacijenta. Vjerujem da se ogromne razlike u liječenju mogu napraviti malim promjenama u načinu kako pristupiš nekome.
Pacijent za mene nikad ne smije biti broj. Svi se mi očitujemo svojom kompleksnošću i cjelovitošću – cijelim spektrom emocija, strahova, očekivanja okolnosti i toga moramo biti svjesni prilikom pristupanja našim pacijentima.
Isto tako, želim da medicina izađe iz svojih zidova te da znanje koje godinama gradimo dolazi do onih kojima je najpotrebnije – u škole, javni prostor, medije i društvene mreže… Sve su to alati kojima educiranjem naših sugrađana možemo stvarati stvarne promjene već danas, ali i u budućnosti.
Puno mi znači govoriti o nejednakostima i nepravdama u zdravstvu, ne s ciljem kritika, već smatram da je to prvi korak da se stvari počnu osvještavati i mijenjati. Mislim da smo dužni svojim primjerom ukazati na probleme te nastojati graditi osvještenije društvo.
Veliki mi je cilj potaknuti i kolege, pogotovo mlađe, da ne bježe od humanosti, da razbijaju stigmu i da pomognu ljudima vidjeti vrijednost i ljepotu koju nose u sebi, a možda toga nisu ni svjesni.
Kako vidim zdravstvo i medicinu
Razvojem medicine velik se naglasak stavlja na nove terapije, umjetnu inteligenciju, pametne lijekove i revolucionarne zahvate. I ja sama sam impresionirana i zaljubljena u sve novosti i sjajne metode koje znanost i medicina nude. Ipak, iako se stalno govori o životnom stilu i zdravim navikama, imam osjećaj da opća populacija i dalje nije dovoljno educirana o njihovoj važnosti, što se vidi i kroz epidemiološke pokazatelje visoke incidencije kroničnih bolesti i komplikacija koje nose.
Ono čega se možda malo bojim jest da se u moru tehnoloških napredaka i inovacija pomalo zanemare temelji i da se izgubimo u širini koja nam se nudi. Kroz studij, a vjerujem i kasnije u praksi, uvjerila sam se koliko su naše znanje, dobra anamneza i temeljit klinički pregled, odnosno, kako kažu naši profesori, naša glava, srce i stetoskop, i dalje ono osnovno čime dijagnosticiramo i u konačnici na temelju toga i liječimo pacijenta. Naravno da su dodatne dijagnostičke i terapijske opcije nužne i da moramo pratiti inovacije, ali ne smijemo zaboraviti iskren i stručan pristup čovjeku ispred sebe.
Možemo imati najnapredniji uređaj, ali ako pacijent osjeti da ga ne vidimo i ne slušamo, promašili smo bit.
Vjerujem da je u današnje vrijeme suradnja s drugim strukama (psiholozima, socijalnim radnicima, nutricionistima, kineziolozima, fizioterapeutima, inženjerima) važnija nego ikada prije. To zahtijeva svjesnost i skromnost: maknuti ego iz priče, prihvatiti da nećeš uvijek sve znati ali imati povjerenja u svoje suradnike i držati se onoga što je najbolje za pacijenta.
Kako vidim brigu o zdravlju ljudi
Zdravlje se gradi kroz svakodnevne, male i održive navike. Kada bismo uklonili ključne rizične čimbenike poput pušenja, nepravilne prehranu i nedovoljne fizičku aktivnost, literatura nalaže da bismo mogli spriječiti do 80% kroničnih bolesti. To je poznata činjenica, ali i dalje se o njoj nedovoljno govori na način koji ljudima bude razumljiv i motivirajući.
Naše navike formiraju se u bazalnim ganglijima, strukturi mozga koja preferira rutinu i ponavljanje. Zato ideja nije “preokrenuti život”, nego ponavljati zdrave izbore dok ne postanu automatski. Svaki put kada napraviš nešto dobro za sebe (bilo da je riječ o šetnji, čaši vode ili kvalitetnijem obroku), aktivira se mala dopaminska nagrada koja potiče daljnje pozitivne izbore.
Ovakav pristup meni je osobno pomogao u svim područjima života kako na fakultetu, tako i u sportu i u znanosti te smatram da je jedan od razloga mojih uspjeha. Često je ljudima teško povjerovati da male promjene imaju veliki učinak jer kod nas često postoji ukorijenjen stav da se za sve dobro treba “mučiti”, pa mnogi odustanu prije nego što počnu. A zapravo je dovoljno postaviti si jednu realnu, pozitivnu promjenu dnevno koja dugoročno pridonosi očuvanja zdravlja i prevencije najčešćih kroničnih bolesti.
Specijalizacije koje me trenutno najviše privlače
Trenutno me najviše interesiraju onkologija i reumatologija, iako me puno i meni bliskih ljudi odgovara od te specijalizacije sa savjetima: razmišljaj o životnom balansu, financijama, nemoj baš najteže pacijente, “to će netko drugi”, moći ćeš birati specijalizaciju koju hoćeš ili slično.
Mislim da u medicini s lakim pristupom i “to će netko drugi” ne možemo nigdje stići, a vjerujem da je najteže, a istodobno i najpotrebnije liječiti one najkompleksnije pacijente. Ničemu u životu ne pristupam s kalkulacijama ili pola snage i do ničega vrijednog se ne dolazi preko noći i lagano. Mislim da je nužno uvijek biti vjeran sebi i nositi odgovornost i upornost u sebi i samo tim putem možeš mijenjati stvari na bolje.
Zaključak
Za mene je medicina privilegija – privilegija da učiš, rasteš i da jednog dana budeš tu za druge. Iako sam ponosna na priznanja, stipendije i uspjehe, sve je to neusporedivo sa srećom koju donose poruke pacijenata i ljudi koji kažu da smo u njima probudili nešto dobro, nešto što je možda dugo spavalo. Ako sam barem jednoj osobi dala mali poticaj da prepozna hrabrost koju već nosi u sebi, za mene je to najveći uspjeh.
Kad čuješ da se zbog tebe djevojčicu upisuju na nogomet i razbijaju stigme, da su učenici srednjih škola odlučili upisati medicinu, a da se pacijenti ne boje za sutra koje dolazi, teško je ne biti ispunjen, motiviran i ne htjeti još više doprinijeti medicini i društvu.
Nastojat ću opravdati povjerenje koje mi je dano, a vjerujem da smo mi mladi kolege spremni preuzeti odgovornost za oblikovanje senzibiliziranijeg i empatičnijeg društvo spremnog na promjene. Ako pritom ne zaboravimo osnovno – ne izgubiti sebe, biti nježan i iskren prema sebi i biti tu jedni za druge, onda se za takvu budućnost uopće ne bojim 😊
