To je jednoglasan zaključak okruglog stola što ga je Hrvatska liječnička komora organizirala danas s apelom da se te izmjene izostave, a također, i uz najavu HLK da će obiteljske liječnike braniti svim sredstvima, pa ako zatreba i ocjenom ustavnosti tih zakonskih promjena.
Kao što dosad na apele obiteljskih liječnika koji su im upućeni nisu odgovarali premijer, predsjednik RH, ministarstva unutrašnjih poslova i zdravstva, tako je i danas na okruglom stolu izostao predstavnik MUP-a. Okrugli stol je moderirala dr. Vikica Krolo, zamjenica predsjednika HLK-a.
Prim. dr. Ines Balint, predsjednica Povjerenstva za primarnu zdravstvenu zaštitu HLK-a, i sama obiteljska liječnica, objasnila je koliko je važno povjerenje pacijenta i obiteljskog liječnika, ionako narušeno pandemijom, a prijavljivanjem pacijenata tj. njihove nesposobnosti za vožnju krši se nekoliko zakona. Osim liječničke etike, zakoni o zaštiti podataka, pravo na povjerljivost, Zakon o liječništvu. Osim toga obiteljski liječnici ne izdaju dozvole o upravljanju vozilima pa mogu samo u slučaju nekih lijekova savjetovati oprez i apelirati, nikako procjenjivati. Tvar je puno kompleksnija nego što izgleda.
– Kolege su uplašeni i ogorčeni, rekla je dr. Nataša Ban Toskić, predsjednica KOHOM-a. Već sad izbijaju incidenti, konflikti, kolege dobivaju prijetnje, čitave obitelji odlaze od liječnika zbog tih najava, a obiteljska je medicina s velikim nedostatkom liječnika, i usred pandemije, ionako trenutno najranjiviji dio sustava. Cijeli niz liječnika sa 60. godina razmišlja o odlasku u mirovinu zbog pravne nesigurnosti koju bi izmjene Zakona mogle donijeti jer mogu odgovarati prekršajno i kazneno, može ih HZZO tražiti nadoknadu ako ocijeni da su pogriješili u procjeni, a mogu ih tužiti i pacijenti. To je prevelika egzistencijalna nesigurnost, ekonomska i socijalna, i obiteljska medicina taj teret neće izdržati. Posebno s ugroženim temeljnim odnosom povjerenja liječnika i pacijenta. Ne razumije, kaže, oglušivanje svih državnih institucija kojima su se obratili, i smatra da će posljedice biti teške ako se ta izmjena Zakona ne zaustavi. Tko će vještačiti bilo odluku liječnika, bilo tužbu pacijenta, pita dr. Ban Toskić.
Doc. dr. sc. Tomislav Franić, zamjenik predsjednice Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju HLK-a smatra da mnogi od tih slučajeva mogu završiti na Etičkom povjerenstvu Komore i biti u koliziji sa zakonom čime se dezavuira struka i stručna mišljenja različitih profesionalaca. Smatra da bi prijedlog izmjena Zakona donio veće štete od koristi i da je odgovornost na pojedincu jer svaka kutija lijeka ima upute i o djelovanju lijeka na sposobnost upravljanja vozilima. Također, tvrdi, treba postojati tijelo ovlašteno za takva vještačenja. Osim toga stavljati stigmu možda dobro kontroliranim psihijatrijskim bolesnicima, braniteljima s PTSP-jem ili loše kontroliranom dijabetičaru i te podatke slati MUP-u zaista nije dobar ni produktivan način rješavanja problema. Navodi i primjer, mnogi profesionalni vozači uzmu navečer sredstva za spavanje jer im opravo ona omogućuju da sutra voze bolje i da su im sposobnosti za vožnju bolje.
Niz čimbenika
Premda je prometna psihologija kod nas još u povojima, a u EU ili SAD-u vrlo dobro razvijena, ona mora okupljati stručnjake različitih profila, uz zdravstvene i profesionalce tehničkih i prometnih usmjerenja, psihologe i druge, tvrdi mr. sc. Ljiljana Mikuš, psihologinja i pročelnica Sekcije za prometnu psihologiju Hrvatskog psihološkog društva.
Nemamo pravu sliku što se na našim prometnicama događa i nikako nije u skladu sa stručnim pravilima odgovarajuće rješenje uzeti samo jedan segment problema, poput obiteljskih liječnika i prebaciti odgovornost svih aktera u njihove ordinacije. Tu su i stanje vozača, i stanje vozila i prometnica, pa je predloženo rješenje posve promašena, loša strategija upravljanja rizicima o kojima ovisi sigurnost prometa. Jer je tu uključeno niz drugih čimbenika. Bitna je vlastita procjena psihofizioloških sposobnosti za vožnju koje liječnik uopće ne može nekad niti znati, npr. umor je problem, neispavanost, stres. Također, u siromašnim se društvima broj nesreća na prometnicama povećava, ponašanje u prometu obitelji i liječniku može ukazivati na simptome demencije, kod mladih je danas socijalno povezivanje i upućenost na tehnologije posebna tema. Dakle, trebalo bi biti upravo obrnuto, da obitelj i okolina šalju moguće pacijente liječniku ako sumnjaju u sposobnosti za vožnju, a ne da liječnici podatke šalju MUP-u.
Tomislav Furlan, predsjednik Hrvatskog društva za medicinu rada HLZ-a ističe kako je dio problema svakako i ukidanje ranije obveznih periodičkih pregleda za vozače što sigurno nije pomoglo sigurnosti na cestama. Uz to te su preglede plaćali poslodavci, a sada bi ako se takvo što potegne kao sporno, sami vozači plaćali preglede koji bi utvrdili njihovu sposobnost za vožnju. Uza sve to, jedino specijalisti medicine rada su uže specijalizirani za procjenu sposobnosti za vožnju pri čemu se uključuje tim stručnjaka, psihologa, psihijatara, neuropsihijatara itd. Da apsurd bude veći obiteljski liječnici bi podatke upisivali u CEZIH kojem ni nakon upornih zahtjeva specijalisti medicine rada nemaju pristup, kao ni bolnički liječnici. Ukratko, ocjenjuje da je MUP propustio niz ranijih koraka koje ima na raspolaganju i oglušuje se na argumente struke. Jednostavno je neprihvatljivo da nijedan argument struke nije uvažen.
Oštrije kazne i kontrole
Osim toga, pitaju se sudionici okruglog stola, ide li se do krajnjih pitanja, tko će kontrolirati da li su za vožnju ili dozvole za nošenje oružja sposobni policajci koji u tu kategoriju spadaju. Također, ako nisu sposobni voziti mnogi, a profesionalni vozači posebno nisu sposobni raditi, tko će kada za to ne postoje uvjeti provesti kompleksne pretrage koje bi ukazale na djelovanje određenog lijeka? Za to ne postoje mogućnosti, ali bi pomogla klasifikacija kao u Francuskoj koja je najbolji primjer EU, koji su lijekovi nespojivi s vožnjom. Inače, u EU razne zemlje imaju različite kvalifikacije, a Hrvatska se po tome i po broju nesreća na milijun stanovnika navodi kao gotovo najgori primjer.
Na sposobnost upravljanja vozilima mogu utjecati alkohol, droge, energetski napitci, a trenutno su najveći problem mobiteli koji se koriste u vožnji. Zašto se ne pojača kontrola i kažnjavanje tih ponašanja, pita prof.dr.sc. Željko Marušić, Fakulteta prometnih znanosti koji smatra da je u pitanju otvaranje Pandorine kutije.
– Što je s neregistriranim vozilima, vozačima pod utjecajem drugih sredstava osim lijekova, zašto se ne provode i ne pooštravaju policijske kontrole i kazne? Možemo mi govoriti o edukaciji, ali svi ti naši vozači kad dođu u zemlje koje primjenjuju visoke novčane kazne drže se pravila. Znate već što izazivaju takve mjere kakve su sad predložene? Kontraefekte! Stvorit će se crna tržišta i lijekova i liječničkih potvrda. Predložene su izmjene stoga neodgovorne i imat će višestruko veće štete nego koristi. Mora postojati agencija koja vodi pitanja sigurnosti prometa, mi smo sad razmjerno najgori u EU i jedina smo zemlja gdje MUP vodi sigurnost prometa. Mjera kojom se želi odgovornost s osobne prebaciti na liječnika je posljedica raspada jednog sustava koji je neodrživ. Prijavljivanje nesigurnog ponašanja u vožnji propadalo bi svima koji ih uočavaju, a osim toga trebalo bi nakon prometnih nesreća ispitivati lanac odgovornosti.
Zašto se na svim benzinskim crpkama može kupiti alkohol? Tko o tome razmišlja, jedno je od Marušićevih pitanja koji tvrdi kako ga zabrinjava jednostranost i nepromišljenost novih zakonskih prijedloga.
