Od početka godine značajno je povećan broj dolazaka djece i mladih kod psihologa. Najvećim je dijelom riječ o adolescentima koji imaju simptome anskioznosti i depresivnosti.
– Dijelom je kriva pandemija i problemi djece i mladih kada je riječ o socijalizaciji s vršnjacima, zatvaranju u kuću bez izlazaka s prijateljima, bez treninga i uobičajenih aktivnosti. S druge strane produljilo se vrijeme koje provode za ekranima jer je ono što su djeca stalno imala na raspolaganju bio ekran. Ekran za vrijeme škole, ekran za vrijeme slobodnog vremena, ekran kao zajedničko vrijeme provedeno s ukućanima. Ukupno, to je bilo oko 10 sati provedenih pred ekranom -govori psihologinja Petra Kvartuč.
Popuštanjem mjera, djeci je povratak u nekadašnje normalno teško pao. Veliki broj djece zatvorio se u sebe, pokazuju socijalnu anskioznost, izgubljeni su i traže podršku.
– Jako je zanimljivo da sve više mladih dolazi samoinicijativno tražeći od roditelja da ih dovedu, a da roditelji nisu ni primijetili da nešto nije u redu. Tu ima prostora i za rad s roditeljima jer djeca mahom sama ukazuju na svoje probleme koji u obiteljskom okruženju ostaju neprepoznati. Istodobno, djeca su preplašena i zbog predstojećih školskih obaveza i rupa u znanju koja imaju zbog on-line nastave, a ta im neizvjesnost dodatno pojačava anksioznost i strahove. Stoga psihologinja Petra Kvartuč roditeljima savjetuje:
– Treba s djecom što više razgovarati, maknuti ih od ekrana, ponuditi im druge sadržaje, potaknuti njihove talente, dopustiti im ponovno druženje s prijateljima, ne držati ih neprekidno u kući kao sigurnoj luci, već ih polako gurnuti na sigurno more. Najčešći sadržaj koji djeca gledaju na ekranima, a nerijetko su to i igrice koje igraju – su anime. To je jako kompleksna tematika. Anime se odnose na igrice i na serijale. Riječ je izvorno o japanskim animiranim filmovima, a sadržaji su im različiti – kaže psihologinja Kvartuč.
Kada je riječ o muškom spolu najčešće gledaju Napade Titana čija je tematika nestvarna i potpuno nerealna, a djeca postaju opterećene sadržajem koji neprekidno gledaju. Djevojke gledaju serije vezane za školske probleme i tinejdžere. Sam sadržaj na prvi pogled ne djeluje problematično, ali je prepun podražaja i mističan.
Ne pripadaju stvarnom svijetu
– Djeca dolaze na psihoterapiju jer se osjećaju derealizirano, ne osjećaju da pripadaju stvarnom svijetu i životu. Provode otprilike 4 sada dnevno gledajući mitološke i nerealne teme ili svakodnevne teme, ali s tamnim predznakom. Ti mladi ljudi rijetko izlaze vani s prijateljima/icama, ne idu na treninge ili ih izbjegavaju, neće ljeti otići na kupanje… Kad krenu gledati takve sadržaje, cijelu sezonu odgledaju u komadu što traje oko 4 sata, a jedna epizoda traje 20-ak minuta. Ako ih se potiče da rade nešto drugo, npr. da crtaju jer su u tome dobri, oni će opet crtati anime, ali do nevjerojatnih detalja. Provest će 5, 6 sati samo da bi nacrtali okvir crteža. To su većinom uplašena i namrštena lica, na slikama nema živih boja sve se svodi na korištenje crne i crvene boje i njihovo nijansiranje. – zaključuje Kvartuč koja naglašava kako anime najčešće gledaju adolescenti, a rjeđe osnovnoškolci, uglavnom ako imaju stariju braću ili sestre koji ih na to potiču i preporučuju im na kojim stranicama se takve serije mogu naći.
Napad Titana agresivan je sadržaj – Titani jedu ljude koji se brane, elementi tih sadržaja su agresivni, a posljedice ozbiljne i dugotrajne jer djeca vrijeme provode u virtualnom, a ne realnom svijetu i izložena su opasnim porukama. U prvo vrijeme djeca nisu svjesna što ne štima, ali ih takvi sadržaji oblikuju, izazivaju im strahove, anksioznost i depresivnost koja postaje vidljiva u svakodnevnom životu, bježe od stvarnog svijeta, ne žele ići u školu, nego priželjukuju on-line nastavu i dalje se osjećajući sigurno kod kuće kada pasivno gledaju sadržaje koji nemaju nikakve veze sa stvarnim životom.
– Ako i sada, tijekom ljeta, kada su im na raspolaganju brojni načini druženja na otvorenom, kao i kupanje za one koji se nalaze na moru, djeca biraju provesti 5 ili 10 sati pred ekranom, oni imaju problem i možemo slobodno govoriti o ovisnosti. Stoga bi savjet djeci i mladima bio da budu što kritičniji prema onome što gledaju i konzultiraju se s odraslima. S druge strane odrasli na gledanje sadržaja poput anima koji su im omiljene serije, ne reagiraju jer nije uvijek riječ o agresivnim elementima i na prvi pogled im takvi sadržaji ne izgledaju strašno. Međutim anime utječu na percepciju sebe i drugih nudeći potpuno nerealne svjetove i utječući na mentalno zdravlje, što je psihološka manipulacija jer im virtualni svijet postaje u konačnici stvarnost – naglašava Kvartuč.
Pozitivno je što djeca i sama prepoznaju probleme s kojima se suočavaju pa se se već obraćaju odraslima u školi ili specijalistima mentalnog zdravlja i traže pomoć. Treba im podrška u smanjivanju simptoma anksioznosti i depresije, kao i konkretna pomoć s ciljem smanjivanja vremena provedenog pred ekranima.
