Kada se takvim aktivnostima priključi i virtualni svijet u kojem su djeca nerijetko prisutnija nego u stvarnom životu, nastaju dodatni problemi. Dubrovačka psihologinja Maja Hatvalić Capurso ističe kako mladi i odrasle osobe svijet poimaju na drugačije načine.
-Mladi stvari vide kao jako zanimljive, ali ne i kao opasne. Mi roditelji i odrasli vidimo da je nešto potencijalno opasno, ali djeca u stvari ne primjećuju uopće nikakvu opasnost čak ni kada ih se na to upozori, već gledaju samo onaj zabavni aspekt nekog događaja, radnje ili aktivnosti. Samo gledaju kako se zabaviti. Djeca i mladi u današnjem se vremenu ne zabavljaju samo u kvartu i na igralištima ili ulici. Zabavljaju se i u virtualnom svijetu. Društvo već dugo ide u tom smjeru, pa virtualni život djece prisutan kao i onaj realni. Problem nastaje kada dijete ima više virtualnih aktivnosti, nego onih u stvarnom životu.
Djeca su i prije bila sklona eksperimentiranju i zabavi u trenutku. Ako je to skupina od nekoliko djece i pristupaju opasnim igrama – prelaženju ceste ili željezničke pruge ili ekperimentiranju s hranom. Prije je to bilo poznato samo među tom skupinom, ali danas je cilj postići virtualnu popularnost u digitalnom svijetu – objašnjava ova psihologinja ističući posebne opasnosti s popularnog TikTok gdje djeca oponašaju opasne videe.
Snimanje videa satima
Na toj platformi može se pronaći jako puno opasnih sadržaja i ideja. Roditelji često misle da se djeca samo zabavljaju i plešu ili pjevaju. Tamo je sadržaj u kojima su “igre” stezanje marame oko vrata do nesvijesti i niz drugih opasnosti.
-Vrlo sličan primjer imate u realnoj igri djece. Roditelj ako se radi o djeci u predadolescentskom razdoblju, ne može biti stalno uz tu skupinu djece i nadzirati ih. Odrasli mogu nadzirati igre i aktivnosti kada su djeca mala. Što su djeca starija sve su više priklanjaju vršnjacima, a odmiču se od roditelja. Tako roditelj ne može ni postaviti za cilj znati o čemu dijete priča i što radi s vršnjacima. Ali roditelji moraju pokazati interes za ono što djecu zanima, pitati ih što najčešće gledaju? Je li gledaju neki video gdje je netko nastradao? Jesu li sami pokušali snimiti ili otplesati takav sadržaj? Često se može vidjeti djecu kako satima izvode vrlo slične, jednolične pokrete, snimaju ih satima. Cilj je odabrati baš taj jedan, najbolji video koji će uploadati. Za tu su aktivnost bili potrebni sati i sati i baš taj, koji smatraju najboljim pustit će. A trajat će manje od minutice! – ističe Maja Hatvfalić Capurso.
Pokazati primjerom
-I ranije su se djeca skrivala od odraslih da oni ne vide što rade. Sada je roditelj u poziciji pokušati saznati što dijete voli, u kakvim igrama uživa i s kime. Ne možemo uvijek biti prisutni u smislu kontrole djeteta. To je nemoguće, djeca su slobodni ljudi. Oni sami odabiru prijatelje i ljude s kojima se druže u slobodnim trenucima. Potrebno je međutim svojim primjerom pokazati što je opasno. Vratimo se na primjer videa koje djeca snimaju. Ako znate da se to događa, kažite djeci da ste čuli za te videe, da nekoga zanima takav način zabave, pitajte ih jesu li čuli za to, zanima li njih, što o tome misle, u kakve bi se slične igre bili spremni upustiti… Tako možemo započeti razgovor, bez da čekamo da nam se dijete obrati. Zbog toga treba pratiti što se događa na mrežama i poticati djecu na razmišljanje, da se zapitaju u konačnici: OK, to jest zabavno i možemo postati popularni ako to radimo, ali koliko je to za mene i mog prijatelja dobro, mogu li se povrijediti, je li to što radim sigurno.
Naravno, kad nam se dijete povjeri potrebno je zadržati povjerenje djeteta a izbjeći neželjeno ponašanje.
-Odrasli se teško suzdrže na tzv. dječje gluposti. Pitamo dijete: Kako si to mogao/gla?, Što ti je bilo? i sl. Takvim reakcijama poručujemo da mi ne možemo podnijeti informaciju koju je dijete s nama podijelilo želeći nam se povjeriti i tada nam ono prestaje govoriti. Ali ne prestaje raditi opasne stvari.
Ako pretjerano reagiramo i ne znamo suspregnuti svoje čuđenje, onda gubimo sugovornika. Dijete shvaća da ne razumijemo njegov svijet i prestaje nam o tome govoriti. Roditelji se tada pitaju: Zašto meni moje dijete ništa ne govori? Zaboravljamo da smo kao roditelji dužni kontrolirati svoje reakcije ispred djeteta. Kad nam dijete nešto povjeri, a mi se tome jako čudimo ili burno reagiramo, pa logično je da nam dijete sljedeći put neće pokloniti svoje povjerenje.
Ukratko, poručuje Hatvalić Capurso, mi se trebamo ponašati kao odgovorni ljudi i prihvatiti situaciju, reagirati u skladu sa situacijom, razgovarati s djetetom i čuti što nam govori, saslušati djetetov odgovor, zanimati se za njihov svijet, znati što naše dijete zanima, što ih brine, zbog čega. I dalje će im prijatelji biti upravo to – prijatelji, ali roditelji trebaju biti svojevrsni korektiv, osobe u koje mogu imati povjerenje i obratiti im se u slučaju nedoumica.
