Nismo plakali, svjesno smo ostali jer se do kraja rujna moglo izaći iz Vukovara, ali mi nismo htjeli, svjesni da ostajemo po cijenu života. Supruga i ja smo preselili iz našeg stana na Olajnici u bolnicu 24. kolovoza 1991. i u njoj smo ostali sve do 20. studenoga kada smo prognani iz naše bolnice i našega grada. Od 950 zaposlenih u bolnici ostalo je nas 267 zdravstvenih djelatnika od toga je bilo 130 medicinskih sestara. No, ostalo je ovdje i 15 tisuća ljudi, stanovnika Vukovara i zato smo ostali i mi, ali i zbog ljubavi prema domovini, prisjeća se Agneza Aleksijević.
Poznati hrvatski ortoped Zoran Aleksijević danas je jedan od samo pet liječnika iz ratne bolnice koji još uvijek rade u njoj, a njegova supruga Agneza jedna od 12 medicinskih sestara.
-Teško je bilo reći što je bilo prvo, a što drugo. Je li prvi razlog za ostanak bila ljubav za domovinu ili briga za ranjene. Danas nas pitate zašto smo ostali, ali ja i sada kada vidim prometnu nezgodu, stanem pitam je li treba pomoći. Što bi bilo da nas 300 nije ostalo u bolnici, glasno razmišlja dr. Aleksijević.
Ratna bolnica u Vukovaru bila je centralno mjesto stradanja Grada heroja 1991. godine. U njoj su spas tražile tisuće vukovarskih branitelja i civila tijekom opsade grada koja je trajala 86 dana. Supružnici Aleksijević kažu kako unatoč stalnom bombardiranju i opsadi nitko od njih nije vjerovao da Vukovar može pasti.
– Mi smo bili izmješteni iz centralne bolničke zgrade u suteren susjedne zgrade koja je bila zabarikadirana vrećama pijeska i letvama, a na prozore smo čak nagurali i ormare. Nismo znali ni kada je dan niti kada je noć. Iz tog prostora uopće nismo izlazili jer tko bi god izašao stradao bi i u najmanju ruku dobio geler. Najteži dan je bio 2. listopada jer nam je došlo čak 86 ranjenika, a jednom smo imali i situaciju kada nam je samo u jednom satu stiglo 14 ranjenika, od čega sedmero djece stradalih ispred skloništa. Kada je 5. listopada na bolnicu pala „krmača“ sve oko nas se urušilo i sjećam se da sam tada prvi put ponovno vidio dvorište bolnice kroz prozor s kojega je odletila zaštita. Vidio sam zgradu bolnice potpuno u rupama od granata….no, mi smo stalno govorili da Vukovar ne može pasti jer smo uistinu bili uvjereni u to. Trenutka kada sam ipak doznao najgore vijesti sjećam se kao da je bio jučer.
Tog 18. studenog sam operirao desno koljeno jednom ranjeniku i dok sam to radio došla je Agneza i šapnula mi da je Vukovar pao. Skamenio sam se. Tada je ta rutinska operacija za mene postala nešto što sam jedva završio. Već 19. studenog u bolnicu su počeli ulaziti ljudi u raznim uniformama i prvo su nam svima rekli da se sklonimo od ranjenika u jednu ortopedsku ambulantu. Kada su nas 20. studenog ponovno pustili da izađemo u bolnicu vidjeli smo da velik broj ranjenika nedostaje i da je prostor poluprazan, ostao je samo veliki nered, prisjeća se dr. Aleksijević.
Strpani u transporter
Tada će iz vukovarske bolnice krenuti kalvarija stotina ljudi koji su vojnim transporterima bivše JNA i autobusima odvezeni na put s kojeg se mnogi nikada nisu vratili, a za mnogima od njih i dalje se traga.
-Strpali su nas u transporter i prvo su nas provozali po Vukovaru do Mitnice, pa na Lužac. Mi smo bili u posljednjih pet transportera, koje su odvojili i navodno su nas sve htjelo likvidirati, ali nas je netko tražio, pa su nas vratili u bolnicu. Od tamo su nas opet vozili i u Negoslavcima smo završili u onoj velikoj koloni. Bili smo uvjereni da idemo u Zagreb, a završili smo u Šidu i potom u Sremskoj Mitrovici. To je bio šok. Zatim smo iz Mitrovice poslani preko Bosne na razmjenu. Prvo smo bili u Đakovu, gdje nam je pomogla jedna obitelj, kojima i danas želimo zahvaliti. Sjećam se kada smo prvi put nakon tri mjeseca legli u čistu bijelu postelju, kada smo se domogli tople kuće i vode jer mi se doslovno nismo tri mjeseca kupali, bili smo u ljetnoj, krvavoj bolničkoj odjeći…prisjeća se doc. Agneza Aleksijević.
Prema nekim podacima, tijekom tromjesečne opsade grada u bolnicu je primljeno i liječeno oko 3400 ranjenika i bolesnika, a obavljeno je oko 2200 operacija. Agneza i Zoran Aleksijević bit će i prvi prognani povratnici u vukovarsku bolnicu, koji su se u Vukovar vratili već 27. listopada 1997.
30 kg dokumenata za Zagreb
– Prvo smo bili smješteni u malom sobičku u hotelu u Vinkovcima. Otišlo nas je dvoje, vratilo se troje, imali smo malog sina. Tada Vukovar još nije bio pod kontrolom hrvatske države, bila je to UNTS zona i u Vukovar se ulazilo s propusnicama. Svaki dan smo putovali iz Vinkovaca i sina ostavljali u vrtiću u Nuštru i tako sve do 1999., priča Agneza.
Sam dr. Zoran Aleksijević odmah je započeo s planovima o obnovi bolnice.
– Kada smo doselili u Vukovar, bio sam jako sretan što smo se vratili. Bio sam pun adrenalina i sa željom da odmah počnemo s rješavanjem problema. S relativno skromnim sredstvima prvo smo popravljali vešeraj, kuhinju…. a što se tiče stacionara trebalo je puno više novca. Sjećam se da smo vozili 30 kilograma dokumenata u Zagreb da se odobre sredstva za bolnicu . Godine 1998. nakon reintegracije sam rekao ravnateljici „daj mi dva mlada momka i napravit ću jednu od najboljih ortopedija u državi“.
Sada ih imamo pet, a svima sam kada su došli prvo rekao da ovaj posao nije zanat i da na prvom mjestu svakog liječnika i medicinskog djelatnika mora biti moral i humanost, zaključuje dr. Zoran Aleksijević.
