Prema autorima, konceptualiziranje pretilosti kao poremećaja energetske ravnoteže ponavlja načelo fizike bez razmatranja bioloških mehanizama na kojima se temelji povećanje tjelesne težine. Autori se zalažu za „inzulinski model ugljikohidrata“, koji pretilost objašnjava kao metabolički poremećaj uzrokovan onim što jedemo, a ne samo količinom. Poruke javnog zdravstva koje potiču ljude da jedu manje i više vježbaju nisu uspjele zaustaviti rastuće stope pretilosti i bolesti povezanih s pretilošću.
Model ugljikohidrat-inzulin hrabro tvrdi: prejedanje ne uzrokuje pretilost; proces debljanja uzrokuje prejedanje. Trenutna epidemija pretilosti djelomično je posljedica hormonalnih odgovora na promjene u kvaliteti hrane: osobito hrane s visokim glikemijskim indeksom koja iz temelja mijenja metabolizam. Fokusiranje na ono što jedemo, a ne samo koliko jedemo bolja je strategija za upravljanje težinom.
Model energetske bilance
Statistika Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) pokazuje da pretilost pogađa više od 40 posto odraslih Amerikanaca, stavljajući ih u veći rizik od srčanih bolesti, moždanog udara, dijabetesa tipa 2 i određenih vrsta raka. Smjernice USDA -e za prehranu za Amerikance 2020. – 2025. nadalje govore da gubitak tjelesne težine zahtijeva od odraslih da smanje broj kalorija koje dobivaju iz hrane i pića i povećaju količinu potrošenu tjelesnom aktivnošću.
Ovaj pristup upravljanju težinom nije bez rezultata, ali se temelji na stoljetnom modelu energetske bilance. U današnjem svijetu, okruženom vrlo ukusnom, jeftinom prerađenom hranom koja se nudi na tržištu, ljudi lako jedu više kalorija nego što im je potrebno, što je neravnoteža koju dodatno pogoršava sjedilački način života. Takvim razmišljanjem prejedanje, zajedno s nedovoljnom tjelesnom aktivnošću, potiče epidemiju pretilosti.
S druge strane, unatoč desetljećima javnozdravstvenih poruka koje su ljude tjerale da manje jedu i više vježbaju, stope pretilosti i bolesti povezanih s pretilošću stalno su rasle. Autori “Ugljikohidratno-inzulinskog modela: fiziološka perspektiva o pandemiji pretilosti”, ukazuju na temeljne nedostatke u modelu energetske ravnoteže, tvrdeći da alternativni model, ugljikohidrat-inzulin model, bolje objašnjava pretilost i debljanje. Štoviše, model ugljikohidrat-inzulin ukazuje na učinkovitije, dugotrajnije strategije upravljanja tjelesnom težinom.
Hormonalne reakcije
Prema glavnom autoru dr. Davidu Ludwigu, endokrinologu u dječjoj bolnici u Bostonu i profesoru na Harvard Medical School, model energetske ravnoteže ne pomaže nam razumjeti biološke uzroke debljanja: “Na primjer, tijekom naglog rasta adolescenti mogu povećati unos hrane za 1.000 kalorija dnevno. No, uzrokuje li njihovo prejedanje skok rasta ili zbog naglog rasta adolescent postaje gladan i prejede se? ”
Suvremene obrasce prehrane karakterizira prekomjernn konzumacija hrane s visokim glikemijskim opterećenjem: osobito prerađenih, brzo probavljivih ugljikohidrata. Ove namirnice uzrokuju hormonalne reakcije koje iz temelja mijenjaju naš metabolizam, potiču skladištenje masti, debljanje i pretilost.
Kad jedemo visoko prerađene ugljikohidrate, tijelo povećava lučenje inzulina i potiskuje lučenje glukagona. To, pak, signalizira masnim stanicama da skladište više kalorija, ostavljajući manje kalorija na raspolaganju za pogon mišića i drugih metabolički aktivnih tkiva. Mozak opaža da tijelo ne dobiva dovoljno energije, što zauzvrat dovodi do osjećaja gladi. Osim toga, metabolizam se može usporiti u pokušaju tijela da uštedi gorivo. Stoga smo skloni ostati gladni, čak i dok nastavljamo dobivati višak masnoće.
Da bismo razumjeli epidemiju pretilosti, moramo uzeti u obzir ne samo koliko jedemo, već i kako hrana koju jedemo utječe na naše hormone i metabolizam. Tvrdnjom da su sve kalorije jednake, modelu energetske ravnoteže nedostaje ovaj kritični dio slagalice. Iako model ugljikohidrat-inzulin nije nov – porijeklo mu datira odavno, perspektiva American Journal of Clinical Nutrition najsveobuhvatnija je formulacija ovog modela do sada, čiji je autor tim od 17 međunarodno priznatih znanstvenika, kliničkih istraživača i stručnjaka za javno zdravstvo. Zajedno su saželi sve veći broj dokaza koji podržavaju model ugljikohidrat-inzulin. Štoviše, autori su identificirali niz provjerljivih hipoteza koje razlikuju dva modela za usmjeravanje budućih istraživanja.
Usvajanje modela ugljikohidrat-inzulin nad modelom ravnoteže energije ima radikalne posljedice za upravljanje tjelesnom težinom i liječenje pretilosti. Umjesto da potiče ljude da jedu manje, strategija koja obično dugoročno ne funkcionira, model ugljikohidrata i inzulina sugerira drugi put koji se više fokusira na ono što jedemo. Prema dr. Ludwigu, “smanjenje potrošnje brzo probavljivih ugljikohidrata koji su preplavili opskrbu hranom tijekom razdoblja prehrane s niskim udjelom masti umanjuje temeljnu težnju za skladištenjem tjelesne masti. Zbog toga ljudi mogu izgubiti težinu s manje gladi i borbe.”
Autori priznaju da su potrebna daljnja istraživanja kako bi se konačno testirala oba modela i, možda, generirali novi modeli koji nude sveobuhvatnije dokaze. U tu svrhu pozivaju na suradnju među znanstvenicima s različitim gledištima radi provjere predviđanja u strogim i nepristranim istraživanjima, za što značajan interes pokazuje Američko društvo za prehranu.
