Kako je apsurdno kad živiš od slova, a onda si praktički nepismen za samog sebe. Vrtim sve one napisane priče o tolikim ljudima i znam da nije bilo nijedne u kojoj nisam dala i “kilo duše”. Za napisati neku vlastitu nemam ni, prema parodiji one nažalost nam hrvatske antologijske, “grama mozga”. Bore se i glava i prsti, u glavi kojekakvih pitanja, prava pa u konačnici i svrhe.
Što ću promjeniti? Vjerovatno ništa.
Imam li uopće pravo na ovo pored toliko većih tuga, patnji teško bolesnih ljudi, bolesne dječice? Sama bih rekla da nemam.
A kad bih zbrojila sve teme, vijesti, analize koje sam kroz bivše redakcije kopala o listama čekanja, Bože me oslobodi elana.
Jesam li i bih li isto ovo i tada i sada pisala da je netko drugi u pitanju? Bez dvojbe. Sustav – ta toliko spominjana imaginarna tvorevina, bi se valjda malo bar zamislio.
Sad kad sam sama sebi opravdala čemu ovaj tekst, apsurdno je kako je on ponovno o – listama čekanja. Eto me na listi. Nije jasno prvi put, nadam se ni zadnji naravno. No kakva ću je dočekati e to je već za onog vidovitog Milana. Kako ja tako i tko zna koliko onih s istim problemom. Kojim? Ne znam. U procesu sam dijagnostike. Gdje započeti nego kod svoje doktorice. Što je učinila? Baš sve što može. Onda ide – sustav. Za radiološki dio procedure slijedi više od tri mjeseca čekanja, skoro četiri. A govorimo o – rendgenu. Pretragu iz 19. vijeka u 21. vijeku, dakle, čekaš mjesecima.
J… Disneyland
Poslala sam tada, ljetos, novinarski upit i Domu zdravlja Zagrebačke županije i HZZO-u zašto je to pobogu tako? Od Doma zdravlja nisam ni dobila odgovor, a HZZO mi je rekao kako trebam pitati Dom zdravlja. Kad sam guglanjem probala shvatiti što je s tim rendgenom vidjela sam lokalnu vijest nekog kao njegovog “otvorenja” jer je nov, skup, ma j… Disneyland što je to.
No, dobro.
Paralelno trebaju pojedine krvne pretrage. To se, kažu, može samo u bolnici. I tamo se treba naručiti, ne čeka se nego par dana. Ali ne može sve odjednom.
Ma što je život nego treptaj oka… Pa tako “proleti” i tih par mjeseci. Bilo je tu, naravno, uspona, padova, dana bez boli, dana na injekcijama, hromavih dana, besanih noći, super dana.
Hajde sad dan, dva za nalaze ni amo ni tamo. I s novim godišnjim dobom i prvim nalazima kod, znate i sami, svoje doktorice. Kad sve to vidi i zbroji, trebam specijalista. Znala je to žena jasno i u startu. No – sustav… Neki specijalist će ove prste i zglobove vidjeti – iduće zime. To je prvi termin, kaže sustav, kraj listopada 2024. Taj isti sustav, koji plaćam svaki mjesec, dotad će mi mali milijun puta sa ekrana reći kako mi je zdravstvo besplatno. Neću ga ni koštati bolovanja jer ga mogu jedino sama sebi dati i platiti si osmijehom ako ne radim.
Napadač na hitni prijam
Sustav sam dosad koštala jednog “bespotrebnog” posjeta bolničkoj Hitnoj. Pa mi je tamo sustav izvadio krv. I to bi doktorica sama no potrebne pretrage nema nego u bolnici. Vrti mi se ona “domovi zdravlja male bolnice”.. A usporedo zasvira i ona o bespotrebnim navalama na bolničke hitne. Pa eto bila bih jedan napadač manje da nije – sustava.
I što ćeš sad? Otići ću privatno. Pa, nećeš valjda plaćati? Pa i ovo sve plaćam. Dobro si to možeš priuštiti? Ne mogu, kako nekoć po kaput na rate tako sad na pretrage na rate. A što bih da nema istih tih privatnika? Tamo ću obavit što moram i dobiti račun za to. Tako nekako izgledaju “kućni dijalozi”.
U sustav ću se vratiti zapravo – kad sve obavim. Kod svoje doktorice. Ima po putu Bog zna koliko detalja. O nekima neću. Postavlja moj prijatelj sustav i neke nove standarde, a da vjerovatno ni ne zna. Ja sam kao privilegirana jer ću ipak obaviti specijalistički pregled. Ja sam privilegirana i jer imam auto. Ili nekog da me vozi u danima kad ne mogu sama. Ljuti se i sustav što ne sjedneš Ivana za telefon pa zvrckaš okolo “može li gdjegod ranije možda”. Ipak ja imam i telefon. Dragi sustave, imaš ga i ti, javi se kad sletiš dolje.
