Odvjetnik Josip Mađarić veteran je u području prava pacijenata gdje bi podulje trebalo nabrajati sve njegove uspjehe. Ali, ključna je činjenica da je riječ o kompetentnom ekspertu kada je u pitanju pravo na zdravlje, preciznije ugroženo pravo na zdravlje, kakvome ovih dana svjedočimo u niz oblika. Počevši od zbrke s cijepljenjem, vrhunac svakako predstavlja obustava isporuke lijekova za najteže bolesti, a trenutna situacija na Klinici za tumore gdje su zbog odlaska većine radiologa, otkazane radiološke pretrage koje su uvjet za liječenje zloćudnih bolesti, kemoterapiju, operacije i druge medicinske procedure. Ne treba nikome crtati koliko je onkološki bolesnik ugrožen samom bolešću i koliko je važna pravovremena terapija.
S Josipom Mađarićem razgovaramo o tome kakve bi bile pravne posljedice nepravovremenog liječenja bolesnika.
Kada zbog COVID-a ili nečeg drugog na neku pretragu ili liječenje morate čekati neprimjereno dugo, pravna logika je, objašnjava Mađarić, slijedeća: pacijent ima pravo, uslugu, na koju bi trebao čekati neprimjereno dugo potražiti (kupiti) u privatnom zdravstvenom sektoru i tražiti povrat novaca od HZZO-a. Pacijent ima pravo na to, ne zbog komoditeta, već radi sprečavanja pogoršanja svojeg zdravstvenog stanja i nastupanja štetnih posljedica. Ista logika važi i za moguće probleme u opskrbi lijekovima, može kupiti (nabaviti) lijek u inozemstvu, ako ga ne možete u Hrvatskoj ili drugog odgovarajućeg lijeka nema u Hrvatskoj, ako mu je taj lijek po mišljenju specijalista neophodan za liječenje.
- Situacija s COVID-om je ljudima razumljiva, oni samo traže da ih se tretira kao hitne bolesnike što i jesu. Bolesnici gube oslonce i sigurnost, imati tešku bolest i još strahovati i za život i za lijek?
– Svi mi moramo biti svjesni da je ova situacija s COVID-om zapravo svojevrsno izvanredno stanje koje definitivno negativno utječe na puno stvari pa tako i na prava svih nas kad se nađemo u poziciji pacijenta. Kada se znatni resursi zdravstvenih sustava u bilo kojoj državi u velikoj mjeri angažiraju na zbrinjavanju i liječenju oboljelih od COVID-a tada je objektivno i realno za očekivati da će, u manjoj ili većoj mjeri, biti zakinuti oni koji traže zdravstvenu uslugu i koji bi je, po redovnom tijeku stvari i dobili, da nije pandemije i da zdravstveni sustavi funkcioniraju na redovan način. Mislim da to svi moramo imati na umu i biti spremni platiti određenu „cijenu“ (u obliku ograničavanja naših prava) za izvanrednu situaciju koja je zadesila cijeli svijet.
- Koja je granica prihvatljiva i tko ju određuje to je sad posve nevidljivo, ovisi od sredine do sredine, sustav je posve prepušten sebi i medicinskim profesionalcima na rubu izdržljivosti?
-E da, tu se sada postavlja pitanje gdje je granica prihvatljivosti, tj. koja je to prihvatljiva „cijena“ koju bi pacijenti trebali platiti u obliku smanjenja svojih prava i koji su to pacijenti? Naravno da odgovor na to pitanje nije ni lagan niti jednoznačan. Držim da se pri traženju odgovora treba rukovoditi procjenom rizičnosti svakog pacijenta tj. nastojati da ne budu prikraćeni oni pacijenti kojima je najveća potreba. Drugim riječima, zdravstveni sustav trebao bi i u ova loša vremena osigurati najpotrebnijim pacijentima onaj nivo zdravstvene usluge koji ne bi doveo do pogoršanja njihovog zdravstvenog stanja (i moguće smrti). Mislim da situacija nije takva da bi prisutna pandemija mogla biti izgovor za neliječenje najtežih bolesnika.
- Na koje nam važne pravne aspekte možete ukazati u aktualnoj situaciji?
-S obzirom na to da su bolesti, u pravilu, procesi koji se s vremenom razvijaju nagore, to se vrijeme i dostupnost zdravstvene usluge ukazuje kao vrlo bitan, a ponekad i odlučujući, faktor u liječenju bolesnika. U tom smislu često se postavlja pitanje, što ako je za pravilnu dijagnozu neke bolesti nužno obaviti određenu pretragu koja, zbog COVID-a ili nekih drugih razloga, nije dostupna u javnom zdravstvenom sustavu ili se na nju treba čekati neprimjereno dugo? Ima li u tom slučaju pacijent pravo takvu uslugu potražiti na tržištu, tj. u privatnom zdravstvenom sektoru ili u inozemstvu te ima li pacijent pravo na povrat iznosa kojeg je platio za tu uslugu?
Po mojem mišljenju, pacijent ima pravo obaviti nužnu pretragu (liječenje, zahvat) u privatnom sektoru i zatražiti povrat novca od HZZO-a, sve to uz uvjet da je to bilo nužno napraviti u kraćem vremenskom periodu, odnosno da bi čekanje na pretragu ili liječenje u javnom sektoru zbog dužeg trajanja objektivno ugrozilo i pogoršalo njegovo zdravstveno stanje te bi bolesnik zbog toga pretrpio štetu. To jednako važi i za nabavu nekog lijeka koji moguće, iz bilo kojih razloga, ne bi bio dostupan na domaćem tržištu. Pacijent taj lijek, ako nema drugog jednako učinkovitog, može moguće nabaviti u inozemstvu i (uspješno) zatražiti povrat plaćenog iznosa od HZZO-a.
- Što kad se to pravo osporava?
U razmišljanju o svakoj takvoj moguće spornoj situaciji valja se rukovoditi i tražiti odgovor na pitanje: da li bi vrijeme koje bi proteklo u čekanju na određenu pretragu, zahvat, liječenje u javnom zdravstvenom sektoru, ugrozilo zdravlje i život pacijenta i nanijelo mu štetu, dakle dovelo do pogoršanja zdravstvenog stanja? Ako je odgovor pozitivan, a njega može dati samo medicinska struka i znanost, tada pacijent može preporučenu mu pretragu, zahvat, liječenje obaviti u privatnom zdravstvenom sektoru i s uspjehom za to plaćeni iznos potraživati od HZZO-a. Pri tome valja biti oprezan i napomenuti da gore izneseno mišljenje ne bude podloga za komoditet pacijenata u smislu odabira javnog ili privatnog sektora.
- Koji su uvjeti da se to napravi privatno pa refundira od HZZO-a?
-Za liječenje u privatnom sektoru moraju biti ispunjena tri uvjeta: da je konkretna usluga duže vremena u javnom zdravstvenom sektoru nedostupna, da je neophodna za uspješnu dijagnozu i liječenje pacijenta (mišljenje liječnika specijalista) te da pacijentu prijeti pogoršanje zdravstvenog stanja ako se neka pretraga (liječenje, zahvat) ne obavi u primjerenom vremenu. Odbije li HZZO isplatu tih troškova, pacijent svoje potraživanje može ostvarivati u sudskom postupku.
- Što ako pacijent nema novca za pretrage i liječenje u privatnoj zdravstvenoj ustanovi?
-Za slučaj da pacijent nema novca za pretrage i liječenje kod privatnika i čeka da dođe na red u javnom sektoru, zdravstvena ustanova koja ga liječi odgovara mu za štetu koju je pretrpio u vidu pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja (zbog nepravovremenog liječenja) koja se isto može ostvarivati u sudskom postupku. Pitanje moguće suodgovornosti zdravstvene ustanove i HZZO-a nije od interesa za pacijenta, on svoju tužbu usmjerava prema bolnici, odnosno, zdravstvenoj ustanovi.
