U posljednjih mjesec dana imala sam čast uključiti se u projekt udruge Jedra na čelu sa gospođom Sandrom Karabatić, koja pokreće iznimno vrijednu inicijativu – osnivanje čitaonice i knjižnice u sklopu KBC Zagreb, točnije u klinici za plućne bolesti Jordanovac.
Kada sam dobila poziv da budem dio tog projekta, nisam oklijevala ni trenutka. Donirat ću svoje autorske knjige, ali i naslove kojima sam izdavač, jer vjerujem da riječ – osobito ona napisana – ima moć ugušiti strah, ublažiti usamljenost i otvoriti prostor unutarnjoj snazi.
Drugi partner u projektu je udruga Kultura snova predvođena Zdravkom Odorčićem, s kojim godinama surađujem i dijelim uvjerenje da umjetnost, a posebno poezija, može biti most prema nadi.
Kultura snova je raspisala međunarodni pjesnički natječaj na temu onkoloških bolesnika – njihovih borbi, strahova, snova i potrebe za podrškom. Zbornik koji će nastati odabrane će stihove pretvoriti u trajni svjetionik ohrabrenja svima koji se nalaze usred najtežih životnih bitaka. Jer ponekad jedna pjesma može biti nečiji prvi korak prema vjeri da bolest nije kraj, nego početak nove snage.
Knjižnica u bolnici nije samo prostor s knjigama
Uvijek sam se odazivala humanitarnim inicijativama, ali ovaj mi je projekt posebno važan iz više razloga. Prvo, zato što knjižnica u bolnici nije samo prostor s knjigama – to je utočište u kojem pacijenti mogu nakratko odahnuti od svoje svakodnevice ispunjene terapijama i neizvjesnošću. Drugo, jer čitanje i umjetnost stvaraju osjećaj zajedništva: netko, negdje, već je prošao ono što prolazite vi, i o tome je ostavio trag. I treće, jer pisana riječ gradi tišinu u kojoj se čovjek opet može pronaći, makar na nekoliko minuta odmora od vlastitog tijela koje ga izdaje.
Svi smo mi dotaknuli zloćudnu bolest
Istina je jednostavna i bolna: svi smo mi, prije ili kasnije, dotaknuli zloćudnu bolest. Bilo kroz roditelje, prijatelje, poznanike – neke smo, nažalost, izgubili, a neki su pobijedili i vratili se životu jači nego prije.
Moja majka bila je jedna od tih tihih, ali nepokolebljivih pobjednica. Preživjela je rak dojke, prošla kroz mučne kemoterapije i zračenja, suočila se s onom neizvjesnošću koja izjeda iznutra, ali je bolest nikada nije uspjela slomiti. Iako smo kao obitelj bili uz nju na svakom koraku, bdjeli nad njom, držali je za ruku i činili sve što smo mogli, njezina se bitka odvijala i u prostorima u koje nitko od nas nije mogao ući. Budila se s mišlju o bolesti, s njom je provodila dane i s njom odlazila na spavanje. To je teret koji nitko drugi ne može iznijeti umjesto tebe.
Slomljeno srce i trenutak slabosti
Bila je dama u punom smislu te riječi – uvijek dotjerana, uredna, našminkana, s pažljivo oblikovanom frizurom. O svojoj je kosi govorila s ponosom, a svakog petka ritualno je odlazila frizeru. Često bi znala reći: „Prava dama ima uvijek frizuru i lakirane nokte.“ Zato je trenutak kad je nakon prve kemoterapije počela gubiti kosu bio jedan od najtežih. Nježno sam je nagovorila da zajedno potpuno ošišamo kosu, kako bismo preduhitrile ono što je bilo neizbježno. To joj je srce slomilo, iako je to tada izrekla samo pogledom.
I neću nikada zaboraviti prizor kada se, bez kose i trepavica, jedne večeri prije spavanja, dok je na lice nanosila noćnu kremu, zagledala u ogledalo toaletnog ormarića.
Čula sam kako potiho, gotovo nečujno, više sebi nego meni, promrsila: „Tko je to? Na što to ličim! Bacit ću se kroz prozor!“ To je rečenica koja ti zaledi krv u žilama, posebno kad dolazi iz usta vlastite majke. A ja sam je čula. Srećom, samo je tada to izgovorila. Jedan jedini put. Bio je to, vjerujem, njezin trenutak duboke slabosti, trenutak u kojem joj se cijeli svijet nakratko srušio, ali onda se ponovo digla, kao da ništa nije bilo. Sjećam se kako sam te noći zaključala vrata njezina balkona i ključ spremila u džep pidžame, držeći ga kao da čuvam njezin život; nisam sklopila oči do jutra. Osluškivala sam svaki zvuk koji je dolazio iz njezine sobe.
U svojoj bolesti, moja majka se borila kao lavica. Pobjeda ili poraz – to je bila isključivo njezina osobna bitka, njezin izazov s vlastitim strahovima, tijelom i nadom. I pobijedila je.
Nakon pet dugih godina borbe, pet godina koje su bile isprepletene suzama i smijehom, prkosom i strahom, vjerom i neizmjernom hrabrošću. Hrabrošću koja je nadilazila sve što sam dotad smatrala mogućim.
Dijelila podršku, a rijetko je tražila za sebe
Moja je majka preminula tek mnogo kasnije, od moždanog udara, petnaest godina nakon što je pobijedila rak. Danas je više nema, ali njezine borbe, njezina snaga i njezin glas žive u meni.
Odbijala je odlazak u organizirane grupe podrške, vjerojatno zato što je jednostavno bila takva osoba – ona koja daje, a ne traži. Podršku je nesebično dijelila svima oko sebe, ali ju je rijetko tražila za sebe. Imala je neki svoj unutarnji kodeks, tihu snagu koja ju je vodila kroz život, kao da je vjerovala da bi pokazivanje slabosti nekome moglo otežati, a ne olakšati. No imala je svoj osobni ritual ozdravljenja, svoj način borbe koji je bio samo njezin.
Kad bi joj postalo teško, puštala je glazbu glasnije nego inače, gotovo prkosno, kao da se želi nadvikati s bolešću. I pjevala je. Pjevala je iz svega glasa, toliko zarazno da bismo joj se i mi pridružili. To su bili trenuci u kojima je bolest, makar na par minuta, gubila svoju moć. U tim trenucima činilo se da se vraća ona stara ona – nepokolebljiva, topla, nasmijana, svoja. I voljela je čitati. Knjige su bile njezino skrovište, njen unutarnji svijet u kojem je pronalazila mir i smisao.
Knjiga je više od papira i slova
Znala sam je često čuti kako kaže: „Volim obitavati u sebi“ ili „Svaka knjiga je nečiji ispričan život.“ Možda je upravo zbog toga knjiga za nju uvijek bila više od papira i slova – bila je most prema nečijoj tuđoj snazi, dokaz da se ljudska borba može preživjeti, ispričati i pretočiti u nešto što drugi mogu čitati i osjetiti.
Zbog takvih trenutaka, zbog njezine borbe i njezine potrebe da se skrije u riječi, ovaj mi je projekt toliko važan. Jer tamo negdje, među stranicama kojima ćemo donirati knjige u čitaonici i knjižnici, možda sjedi neka druga žena, neki otac, brat, dijete, netko tko upravo prolazi kroz ono kroz što je ona prolazila. Netko tko čeka rezultate, netko tko se boji, netko tko želi vjerovati da će pobijediti.
Ako im knjiga uspije dati samo djelić onog što je davala mojoj majci – trenutak mira, oslobađajući uzdah, osjećaj da nisu sami – tada sve ovo ima još dublji smisao.
Uostalom, ponekad je dovoljno samo nekoliko stranica da čovjek ponovno povjeruje da je pobjeda moguća, čak i kad se sve čini da je uzaludno.
I zato ovaj projekt nije samo humanitaran; on je duboko ljudski, posveta svima koji se, poput moje majke, nikada nisu predali. Snaga čovjeka ne mjeri se time koliko puta padne, nego koliko puta ustane – čak i onda kada misli da više ne može.
Ljiljana Llilli Koci, književnica
