Na neki način, kada imate dijete u autističnom spektru, ta torba nikad ne nestane, barem što se hrane tiče. Mislim da je jedini period kad smo se slagali moj sin i ja u tome što bi dijete trebalo jesti bio onaj kad je pio samo moje mlijeko. Sve nakon toga bio je rat u kojem vrlo često, točnije nikad, nisam izašla kao pobjednik. Savjetovali su me standardno: jest će kad bude gladan. Nije jeo kad bi „bio gladan“ – jer nikad nije bio gladan, a kad sam ja smatrala da bi trebao jesti, nije jeo skoro ništa.
Naravno, na početku nisam bila svjesna da pred sobom imam zahtjevnog protivnika pa sam kao ambiciozna mlada mama kupovala bio i eko namjernice i radila sve što je moguće da moje dijete nešto pojede. Hranjenje svaka tri sata…ja ga hranim i već sam u agoniji kad se sjetim da novi ciklus kreće za manje od dva sata….nekad smo većinu dana provodili u hranjenju. Osim što ga klopa baš nije interesirala, ona koju sam servirala je uzrokovala burne reakcije…što na okus, što na teksturu. Mrkva je bila teška drama (zdravo, to treba), prolazile su donekle kruške (ne prvo slatko davati, samo će se na to naviknuti), tikvice – ukratko nema šanse, nikakve druge vrste bilo kakvog povrća nisu dolazile u obzir, riža mu se nije sviđala po teksturi, ni rižini keksi, i tako redom… Još sam dan danas zavidna majkama čija djeca jedu bez problema – ne znate kako ste sretne!
Nije bio baš jako mršav, ali niti uhranjen. Pedijatrici sam malo smuljala svaki put oko toga što jede, jer da je čula što jede, vjerojatno bih završila na centru za socijalni rad.
Suočavanje s dijagnozom i istraživanje mi je omogućilo da dobijem bolji uvid u kojoj mjeri djeca u autističnom spektru mogu odbijati hranu radi poremećaja senzorike odnosno njihove snažnije percepcije okusa i teksture hrane. Inače poremećaji senzorike se ublažavaju u senzornim sobama, kojih ima premalo u Hrvatskoj, ali o tome neki drugi put.
Sa svojih 12 godina, moj sin ima limitirani meni. Što znači limitirani? Doslovno jede sve skupa 10 vrsta jela. A ta koja jede, u stanju je ponavljati do beskonačnosti. Znači, otkad je počeo jesti juhu, jede je svaki dan. Mora biti juha, ručak obavezno, navečer ako je ikako moguće. Samo bistra, bez ikakvih naznaka bilo kakvog povrća, samo rezanci ili zvjezdice dolaze u obzir. Hot dog (jedna hrenovka u pecivu točno određene vrste i druga narezana pod određenim kutom) jede za večeru već jedno 6 godina. Ne šalim se. Ovo ljeto je moj šogor otišao u dućan i kupio drugi brand hrenovki, to sam skuhala da ne vidi omot, stavila na tanjur, pogledao ih je i rekao: to su sigurno hrenovke iz Indije, nemoj to više kuhati.
Sve to naravno stavlja brojne probleme pred roditelje djece u autističnom spektru. Dijete je već prilično veliko, a teško ga je voditi i u goste i u restoran. Tamo ne jede skoro ništa. Domaćini se uzrujavaju jer dijete ništa nije pojelo, u restoranu stave neki ukras na tanjur i cijeli ručak padne u vodu. Vučeš neku torbu sa sobom s podobnom hranom (ona torba s početka) ali često je to nezgodno ili nemoguće, pa dijete jede šnitu kruha, dok mi uživamo u delicijama. Nedavno smo bili na izletu u Istru, išli smo u restoran gdje imaju sve od tartufa. Nije htio niti ući unutra, smetao ga je miris. Sjedio je sam ispred restorana i jeo kruh dok smo mi unutra jeli jaja s tartufima. Osjećala sam se malo kao najgora majka na svijetu. Ali puno manje nego prije 10 godina.
Kao disclaimer na ovu cijelu priču želim reći da je moja sin jedno vrlo zdravo dijete….zbilja zdravo…da pokucam u drvo. Pije možda jednu turu antibiotika, izostaje iz škole radi bolesti možda dva dana godišnje. Dakle, on bi kao predmet istraživanja mogao biti dokaz da zdrava prehrana nije ključ zdravlja. Šalim se…naravno da je jesti zdravo važno, ali nije presudno.
Pritisak na roditelje – točnije majke – u smislu prehrane djece je brutalan. Tu moram reći da taj pritisak gradi okolina, ali i mi same s tim natjecanjem da budemo baš najbolje mame na svijetu.
Dakle, prvo ih moraš dojiti, to se podrazumijeva i to do kad dijete želi, pa ako želi i do 5. godine. Onda moraju jesti sve zdravo, točno se zna kako to kreće…rižine pahuljice da se ne navikne na slatko, pa slijede sve one žitarice za koje moja mama nije znala ni da postoje, a dobre su jer nemaju glutena, i to se podrazumijeva. Sjećam se da sam vidjela na internetu kad je moj sin bio mali da mame za 1. rođendan rade torte od mrkve i tikvice, znači nema prave slatke torte sa šlagom, jer je to zdravo, a dijete od jedne godine ništa drugo ni ne smije jesti. Onda bio meso, bio povrće, bio sve. Slatkiši se broje na grame. Nastradaš ako djeci na rođendanu daš nešto što oni ne jedu. Djeca postaju zarobljenici naše opsesije s njihovom ishranom. Pritom sami naravno ne slijedimo ista pravila.
Ponovno pitanje od prošli put. Život majki, a osobito majki djece s posebnim potrebama je težak. Zašto ga moramo učiniti još težim? Ako dopustite djeci da se hrane u skladu sa svojim preferencijama, s tim da je svako je dijete drugačije, a ono u spektru i ograničeno svojim objektivnim poteškoćama, bit će lakše i vama i njima.
Nećete se mrziti jer ste mu kupili krafnu, ili čak dvije. Nećete gubiti živce jer nije pojeo isti ručak kao svi drugi ukućani. Nećete ulaziti u sukobe iz kojih nećete izaći kao pobjednik i nećete graditi frustracije u odnosu sa svojim vlastitim djetetom.
Budite blagi prema sebi. Baš ste Vi dobili dijete koje je drugačije, pa i po pitanju prehrane. Otpustite to. Gledajte ga kako jede to što voli i uživajte u njemu. Kad prestane borba oko hrane, voljet ćete ga još više.
Hvala Vam na čitanju, do idućeg puta,
Ivana
