Rođena je zdrava i zbog pogreške u dijagnosticiranju i liječenju streptokokne angine s godinama ostala posve slijepa. To je nije spriječilo da se ostvari na svim poljima u životu.
-Gotovo sve se može. Moguće je, dobro, naravno ne sve. Ali, ajmo bit iskreni. Ni osobe koje nemaju invaliditet, imaju neka ograničenja, bilo zdravstvena, bilo sa svojim strahovima, zbog bilo čega… Nastojim jer svoju samostalnost shvaćam kao svoje ljudsko pravo, kao svoju slobodu. I ne dam da mi netko to narušava! Čudim se i jako sam uzrujana i frustrirana kad čujem od osoba kao ja da nešto ne mogu, a imaju samo sljepoću. Onda me užasnuto gledaju i pitaju kako to mislim samo sljepoću. Pa lijepo, mogu biti primjerice slijepi i gluhi. Onda ni sami ne znaju što reći na to. Smatram da ako sve ono što može netko drugi, mogu i ja. Možda ne sve, ali mogu pokušati. Može se biti samostalna, samostalno se kretati, upoznati barem relacije posao-kuća, neke kafiće u kojima su češće. Osobno ne mogu podnijeti da takvo nešto ne bih mogla, da moram čekati da netko nađe vremena da bih izašla iz kuće. Da netko ima vremena za mene na raspolaganju, a da ja čekam. Mene to užasava i ne želim si to dozvoliti. Kao što mislim da to sebi nitko ne bi smio dozvoliti – opisuje Gordana.
Ne dozvoljavam kuknjavu
Posebno ističe nepoznate prostore kroz koje bi slijepe osobe trebalo provesti, da to nauče, savladaju, mapiraju u glavi.
– Pratim gdje god dođem gdje mi je što. Takav je moj život. Ne mogu se jadati. Niste za to krivi ni vi niti itko drugi. Nema se smisla jadati u takvim situacijama i govoriti: Lako je vama. Možda vam i jest lakše nego meni u nekim situacijama, ali ne dozvoljavam kuknjavu jer nema smisla.
Možete mi reći da vam je lakše. Možete štošta, ali ja mogu kuhati u mraku. Ili peglati. Ja to smatram svojom prednošću. Ako tako gledate na život daleko lakše podnosite to što nam se događa.
Hajdemo dakle biti realni. Moji problemi u ovom životu, u mome gradu Zagrebu, u mojoj branši, problemi su svih drugih ljudi koji su u istom tom košu sa mnom. Jedina razlika je što ću rješavati svoje obaveze i svoje probleme na drugačiji način. Ono što ne vidim, morat ću drugačije ili zamoliti nekoga da mi pomogne ili riješiti uz različite aplikacije, nove tehnologije i dostupne programe – govori dodajući kako ju rastužuje kada ljudi brzo odustaju. Najgore joj je, kaže, kad ljudi ne prihvate ponuđena rješenja.
– Razumijem da je svaki početak težak, ali svi smo jednom morali naučiti hodati, jesti, govoriti i sve nam je bilo teško. Samo naše mame znaju kako im je bilo s nama. Ne mislim da je nemoguće postići napredak i ljutim se na ljude koji ne žele niti probati, niti uložiti trud i naučiti nešto novo, nego očekuju da se drugi stalno trude oko njih. Nisam rođena slijepa, od bezazlene bolesti sam oslijepila, pamtim boje i ljude, znam kako je izgledao svijet, zgrade, ulice. Netko kaže da mi je zato lakše, prihvaćam. Ne znam kako je ljudima koji nikada nisu vidjeli. Drugi opet kažu i da mi je teže. Možda. Ali u konačnici, sve je u našim glavama.
Imam pravo porezati se
Gordani Glibo orijentiri su sluh i dodir, zamijenili su joj vid. Ne koristi li, kako kaže, svoj sluh u vanjskom prostoru onda on usporava, a to si neće dozvoliti.
Naša sugovornica živi uobičajenim obiteljskim životom sa suprugom i djecom. Sve uspjeva. Kako sama kaže, čisti odozgo prema dolje. Kaže, tako joj je logično. U početku su joj pomagali i upozoravali je što je i gdje preskočila, danas joj pomoć u tom smislu ne treba. Kad kuha, rasporedi gdje joj se što nalazi i najviše joj smeta kada joj “pomažu”.
-Sve sebi rasporedim i organiziram i onda mi je najgore kad netko dođe i sve mi ispremiješa jer mi hoće pomoći, a ne kaže na koji način. Onda ne znam gdje mi je što, zapinjem za stvari, padaju. Kada kuham sve osjetim pod rukama, radim na dlanu, nikad mi se nije dogodilo da sam se porezala. A i da jesam, imam pravo porezati se kao i drugi ljudi, opeći. Imam svoje metode, osjetim pod kuhačom kad je luk smećkast, kad je taman… Sve vam je vježba. To vam je kao i sport. Koliko god da ste talentirani, ne možete odmah na olimpijske igre. Sve morate vježbati. Dakle, prvi uvjet je – htjeti. Nakon toga, da vas podrži okolina u kojoj živite. Ako vas oni uvjeravaju da ne možete, odustat ćete jer tko će vam pomoći ako ne najbliži i ako oni misle da ne možete, tko će u vas vjerovati. Imala sam i ja takvih situacija, ali sam rekla: OK. To je tvoje mišljenje, imaš pravo na to, ali ja želim probati koliko nešto ne mogu i koliko nešto nije za mene. I onda su pomalo, jedan po jedan, svi odustali, a ja sam uspjela. Danas kad nešto novo želim napraviti, objasne mi kao i nekomu drugome, a ja se snalazim. I ja to cijenim.
Priča to ova inspirativna žena, koja za sebe uporno govori da je posve obična, normalna osoba, kao i svaka druga koju ćete usput sresti.
