Ilijana Stojanović: U 21. stoljeću nas ne smije biti sramota ako netko ima mentalnu bolest
Ilijana Stojanović, foto: Goran Mratinović

Socijalna radnica Ilijana Stojanović 21 godinu radi u Dječjem domu Maslina u Dubrovniku od čega je 20 godina ravnateljica te ustanove. Govori kako se u tom razdoblju puno toga promijenilo. Djece je manje i do tri puta, ali se promijenila i struktura korisnika te ustanove.

-Danas su djeca kod nas uglavnom smještena po Obiteljskom zakonu, a prije 20-ak godina dolazila su po zakonu o socijalnoj skrbi. Nema više toliko puno teških socijalnih priča, danas djeca k nama dolaze najčešće jer je riječ o narušenim obiteljskim odnosima. Prije je bilo obratno. Iako danas imamo 20-ak korisnika, a prije 20 godina kada sam postala ravnateljica bilo ih je 67, moram reći kako je danas puno, puno teže raditi.  Zahtjevnije je – govori Ilijana Stojanović koja je cijeli svoj radni vijek posvetila djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

-Naši su zaposlenici, odnosno odgajatelji uglavnom bili profesori različitih struka, danas su to stručni suradnici, logopedi, edukacijski rehabilitatori, psiholozi. Djeci u domovima potrebna je stručna pomoć, a oni im to mogu pružiti, znaju stručno odreagirati u ključnim situacijama, pomoći kada su u pitanju traume kroz koje su prošli ili još uvijek prolaze. Najčešće naši korisnici imaju raznovrsne složenije teškoće, zahtjevnije je raditi s njima i ono što je jako važno naglasiti, gotovo svi imaju roditelje, najčešće oba.

U Dječjem domu Maslina svakom djetetu prilaze individualno – pomoć im je potrebna od učenja do savjetodavnog rada, svatko je za sebe s velikim problemima.

-Najviše je djece s našeg, šireg dubrovačkog područja. Nekad su dolazili sa splitskog područja zbog problema koje su roditelji imali sa sredstvima ovisnosti. Danas nam dolaze djeca većinom po hitnom postupku – uglavnom su to hitni, sudski ili žurni smještaji. Kada roditelji imaju problema, nastoji se djecu smjestiti što bliže biološkim roditeljima, trudimo se da se narušeni odnosi poboljšaju i da im se djeca što prije vrate. Ako to ne uspije, ide se na udomljavanje i posvajanje. Djetetu je najpotrebnija obitelj, pa je dom posljednja varijanta.

Ilijana Stojanović ističe kako je danas sve drugačije, a nerijetko i teže.

-Nekad su roditelji bili zahvalni što brinemo o njihovoj djeci. Bili su to često problematični roditelji u smislu konzumacije alkohola ili drugih droga, ovisnici, čija je egzistencija bila vezana uz socijalnu skrb. Oni su bili sretni kada su znali da su im djeca na sigurnom. Danas vam dolaze roditelji u pratnji odvjetnika. Prijete i Domu i Centru za socijalnu skrb, nezadovoljni su, a svoje frustracije najčešće iskazuju na nama. Znate, to je razumljivo jer se teško suočavaju sa svojim problemima, pa im je uvijek netko drugi kriv za njihovu situaciju, nemaju kapacitete za to spoznati, znaju biti grubi i neugodni.

Stresno i zahtjevno

Dobna struktura Doma za djecu Maslina je 3-21 godine. Trenutačno su u domu djeca između 5 i 18 godina. U stambenoj zajednici također imaju korisnike, a nedavno se jedna štićenica osamostalila. To posebno veseli.

-Ima vam među njima djece koja ne žele nigdje nego u dom ili doma. Osjećaju u domu sigurnost i boje se da ih ne bi ponovno odbacili. Zbog toga ostaju s nama u domu.

Dom Maslina nema djecu do treće godine.

-Nema tko s njima raditi. Nedostaje nam medicinskih sestara i tehničara, kao i stručnog kadra svih profila. Oni idu u Split u Dječji dom Maestral. Jednostavno nam nedostaje stručnjaka čak i za ovaj broj djece. Ministarstvo nam je odobrilo zapošljavanje, ali mi smo mala sredina i na Zavodu za zapošljavanje nema kadra koji je osposobljen za direktan rad s korisnicima.

Ilijana Stojanović naglašava kako je riječ o iznimno zahtjevnim poslovima.

-Laici bi mogli pomisliti da je posao jednostavan, ali nije tako. Neki ne žele uopće raditi u domovima. Stresno je i vrlo zahtjevno. Zbog toga je jako teško dobiti ljude. Znate, nije dovoljno malo pomaziti dijete, posao je to koji je poziv, traži veliku predanost i jako puno truda i rada. To su jako zahtjevni poslovi koji podrazumijevaju strpljenje i toleranciju, morate biti spremni na neugodnosti od korisnika. I ne treba se zbog toga ljutiti. Zna biti teško, ali s iskustvom shvatite da dijete ima problem i nije neugodno zbog vas, njegovo ponašanje ne odnosi se na vas osobno. Ponekad to ljudi ne mogu prihvatiti…

S druge strane, ima ljudi koji žele i vole raditi u Domu i tom im je baš poziv, drugačije se od drugih nose s neugodnostima koje doživljavaju na spolu.

-Unatoč svemu zadovoljna sam i sretna. Ono što trebamo i tražimo cijelu ovu godinu predškolski je odgajatelj. Nitko se ne javlja za rad s djecom 3-7 godina. Opet, u Dubrovniku je izražen i nedostatak zdravstvenog kadra. Imamo samo jednu dječju psihijatricu. Dobijemo jedan termin mjesečno. To nam nije dovoljno, djeca imaju jako puno problema i trebali bi biti češće u kontaktu s liječnicima i pod njihovim nadzorom. Istina, prije 14 godina djeca su iz Dubrovnika morala do Splita, ali ako nemamo dovoljno kadra, onda treba priznati da se puno toga nije promijenilo. Predivni su primjeri mladih ljudi koji se javljaju sa svih strana svijeta, ističe Stojanović,  zahvalni su to i uspješni ljudi koji su prihvatili zbog čega su bili u domu, prihvatili su svoju situaciju, oprostili su svojim roditeljima. Oni koji ne mogu oprostiti svojim roditeljima, imaju problem, narušavaju svoje mentalno zdravlje i nerijetko će prozivati i nas jer se ne mogu pomiriti sa situacijom u kojoj su se našli kao djeca. U 21. stoljeću u nas je sramota ako netko konzumira drogu ili ima tešku psihičku bolest. To nije nikakva sramota, treba reagirati i pomoći djetetu, neke škole reagiraju, a neki misle da je to nečiji drugi problem. Očekuju da njihove probleme riješi policija. Recite mi, kako će policija riješiti problem 15-ogodišnjaka koji je usred noći s alkoholom na plaži. Ne bi li o djeci trebali brinuti roditelji i znati gdje su im djeca i što rade? – poručuje ravnateljica.

Subscribe
Notify of
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments