Novi planovi unutar EU teže za dva desetljeća izbaciti sintetiku, osobito poliester iz industrijske proizvodnje, a od namještaja, tepiha, zavjesa i svega ostalog u domu, najveći potrošač tekstila, čak 70 posto je modna industrija. Ogroman postotak tekstila sačinjen je od vlakana izrađenih iz fosilnih goriva, posebno od poliestera.
Jeftina vlakna dominiraju
Novo izvješće Zaklade za promjenu tržišta, kako piše Emily Machintosh u časopisu META Europskog ureda za okoliš, pokazuje kako se proizvodnja sintetičkih vlakana za tekstilnu industriju udvostručila protekla dva desetljeća. Sintetika će vjerojatno predstavljati tri četvrtine svjetske proizvodnje vlakana 2030. godine, s tim da je 85 posto udio poliestera.
Unatrag desetljeća tvrtke pa i poznati brendovi postali su ovisni o korištenju jeftinih sintetičkih vlakana izrađenih od fosilnih goriva poput nafte i plina, pri tome proizvodile sve više kolekcija, koristeći jeftinu radnu snagu u zemljama s niskim primanjima poput Bangladeša.
Taj je poslovni model ubrzano rastao i pridonio ogromnom povećanju tekstilnog otpada. Potrošači pak kupuju 60 posto više odjeće nego prije 15 godina, a nose je upola manje.
Propisani materijali za djecu
Urska Trunk, voditeljica kampanje u Zakladi za promjene tržišta, s ciljem prelaska na cirkularne modele ekonomije, kaže kako je puno potrošača nesvjesno da izravno utječe na okoliš. Europska komisija trenutačno izrađuje “Tekstilnu strategiju” koju bi trebala objaviti prije kraja ove godine, a izvješće naglašava potrebu za političkim djelovanjem koje će dati prioritet smanjenju ukupne količine odjeće koja se proizvodi i troši svake godine – umjesto da se jednostavno usredotoči na to kako reciklirati tekstilni otpad. Iako sva tekstilna vlakna nisu bez utjecaja na okoliš i klimu, duboko ukorijenjene ovisnosti poslovnih modela i modela potrošnje, moraju se mijenjati. Zemlje poput Kanade, Australije i još nekih razvijenijih zemalja, zakonom propisuju materijale koji su dozvoljeni za primjenu kod djece, na primjer, čak i za pidžame, jer materijali ne smiju biti zapaljivi, ne smiju imati primjese toksičnih supstanci i ne mogu na tržište bez nadzora.
Tržištima na kojima smo svi, a ponajviše najosjetljiviji dječji rast i razvoj, izloženi ne samo plastičnim nego i sitnim česticama toksičnih materijala poput boja, ljepila, materijala za kućni namještaj u kojima tek djelomično ima drveta, a o kojima se dosad i unutar EU ureda za okoliš vodi više brige. S pažnjom se očekuju detalji nove tekstilne strategije jer je uočeno da je već za vrijeme pandemije COVID-19 bolesti veliki broj potrošača značajno smanjio potrošnju u tekstilne proizvode, namještaj i neka druga uobičajena ulaganja kućanstva.
