Dugoročne posljedice poput umora, respiratorni, srčani i neurološki problemi (nazvani dugi COVID-19) trenutno se čini da utječu na jednu, od deset zaraženih osoba. Dugotrajni COVID kod 20-40 posto oboljelih ostavlja kronične sindrome poput kroničnog umora. Pandemija jest potaknula neviđen znanstveni odgovor ali već se potvrđuje kako će upravljanje ovom zdravstvenom krizom zahtijevati interdisciplinarni pristup pretkliničara i kliničara. Na to se osvrnula Vanda juranić Lisnić iz Centra za proteomiku Medicinskog fakulteta u Rijeci, i s Odjela za histologiju i embriologiju, na međunarodnom simpoziju o Post COVID eri – novom i nepoznatom području. Organizatori su Riječki Zavod za biomedicinske znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, KBC Rijeka, Medicinski fakultet i Fakultet zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci. Akademik Daniel Rukavina je predsjednik Znanstvenog odbora, a prof. dr. sc. Alen Ružić je predsjednik Organizacijskog odbora dvodnevnog skupa.
Unatoč snažnom napretku znanosti i tehnologije priroda nam je pokazala koliko je čovječanstvo ranjivo i nezaštićeno, u brojnim teškim posljedicama koje su teško opteretile zdravstvene profesionalce. No, jedan od najboljih “proizvoda” je bolja komunikacija i povezanost između različitih područja medicine i unutar samog zdravstvenog sustava, i između temeljne znanosti i kliničke medicine. Na to je ukazala Martina Pavletić iz Hitne službe KBC-a Rijeka odgovarajući na pitanje Hoće li se zdravstvena zaštita iz temelja promijeniti nakon COVID-19? Mišljenja je kako će neke promjene biti trajne s nadom da će najbolji primjeri i prakse biti implementirane za budućnost.
COVID-19 respiratornoj terapiji u jedinicama intenzivne njege i ishodima govorio je Alen Protić iz KBC-a Rijeka i s Medicinskog fakulteta u Rijeci. Virus uzročnik povezan je s teškim akutnim respiratornim sindromom, a klinička slika ide od vrlo blagih simptoma do upale pluća, što može voditi akutnom zatajenju i u kasnijoj fazi multiorganskom zatajenju sa smrtnošću od 2 do 10 posto što uključuje samo simptomatske bolesnike s Covid-19. Kod hospitaliziranih bolesnika, intersticijska upala pluća i teški simptomi bolesti obično se javljaju tijekom drugog tjedna liječenja, 7- 9 dana od pojave prvih simptoma. Neinvazivna podrška za ventilaciju nije pokazala učinkovitom u liječenju, s postojećim dodatnim rizikom od povećanog širenja bolesti na medicinsko osoblje (otvoreni sustav ventilacije). Invazivna ventilacijska potpora često dovodi do pogoršanja stanja pacijenta, a fulminantna kardiomiopatija može se pojaviti u ovih bolesnika čak i u fazi oporavka od bolesti. Još nije jasno uzrokuju li infekcije virusne kardio- miopatija ili je li srčana disfunkcija posljedica citokinske, čimbenika uključenih u odgovor organizma na infekciju.
Rano odvikavanje od mehaničke ventilacije, odnosno respiratora, jedan je od ključnih dijelova uspješnog liječenja bolesnika s Covid-19, no produljena ventilacija bolesnika dulje od 5 – 7 dana, stvara uvjete za kolonizaciju drugih patogena, često otpornih bakterija i gljivica koji nailaze na izrazito oslabljeni imunološki odgovor domaćina, što značajno skraćuje i ubrzava put do sepse. Za takvu strategiju liječenja, analgezija, s kratkotrajnim sedativima ili anesteticima je dobra. Važna je dobra organizacija jedinica intenzivne njege s jasno definiranim protokolima za kontrolu i uspješno liječenje najteže respiratorne infekcije u COVID slučajevima. Takva jedinica mora zapošljavati dovoljan broj medicinskog osoblja, prvenstveno i najviše iskusnih ka intenzivne njege, medicinskih tehničara koji su najvažnije
osoblje (potrebno je imati najmanje 0,75 medicinskih sestara po pacijentu) i fizioterapeuta čija je uloga važna odmah nakon odvajanja bolesnika od respiratora. Dovoljne količine kvalitetne zaštitne opreme preduvjet su za rad s takvim pacijentima, s obzirom na to da su obitelji medicinskog osoblja koje su u izravnom kontaktu s Covid pacijentom najranjivija populacija.
Dugoročne zdravstvene posljedice Covida-19, iznijela je Ljiljana Bulat Kardum, iz KBC-a Rijeka i s Medicinskog fakulteta Rijeka. Izvješća o dugotrajnom COVID -19 i različitosti simptoma rastu, ali malo se zna o tome je li ih moguće predvidjeti u ranoj fazi bolesti. Osim toga, trenutno ne postoji postignut konsenzus oko definicije tog stanja; terminologija uključuje “dugi COVID”, “post-COVID sindrom”, „post akutni COVID-19 sindrom“ i „kronični COVID-19“. Čini se da sindrom pogađa i one s blagom kao i umjerenom do teškom bolesti. Bolest je bolje opisana kod starijih bolesnika koji su i tri mjeseca nakon otpusta imali trajne simptome, smanjene respiratorne funkcije, mišićne abnormalnosti u plućnoj funkciji, i radiološke abnormalnosti u skladu s plućnim disfunkcijama poput intersticijskog zadebljanja i dokaza fibroze.
Simptomi mogu uključiti i osobe s blažim ambulantnim bolestima, uključujući mlade odrasle osobe. Rješavanje tih simptoma može potrajati tjednima, a najčešći prijavljeni simptomi su kašalj, otežano disanje, niska temperatura i umor, bol u zglobovima i prsima. Zabilježena je i specifična disfunkcija organa koja uključuje prvenstveno srce, pluća i mozak. Na temelju UK COVID studije otprilike 10 posto ljudi doživi produženu bolest nakon COVID-19. Taj je postotak niži od mnogih drugih objavljenih studija. Prema nedavnoj američkoj studiji 65 posto pacijenata nakon infekcije COVID-19 oporavlja se unutar 14-21 dana. Recidiv ili reinfekcija, zbog slabog odgovora antitijela, upalnih ili drugih imunoloških reakcija, pa i PTSP mogu pridonijeti post COVID sindromu. Slično je već poznato iz ranijih epidemija na Istoku, poput SARS-CoV-1 i kod MERS-a. Imali su sličan tijek bolesti s dugotrajnim respiratornim, mišićno-koštanim i neuropsihijatrijskim posljedicama koje su mogle mjesecima mučiti “oporavljene” pacijente.
