Izjavio je to Božo Petrov. I, što se kaže, ostade živ. Ne, nije ovo tekst o covidu, potvrdama, referendumu ni politici. Ovo je tekst o tome kako više od šume ne vidimo drvo pa je „novo normalno” da jedan liječnik u svojem politiziranju uvrijedi tisuće djece i odraslih građana ove zemlje s poremećajem iz autističnog spektra. Ne možemo navesti točnu brojku jer su to sve procjene budući da, a valjalo bi da to dr. Petrov kao psihijatar zna, u ovoj zemlji nema jedinstvenog Centra ni puta dijagnostike i terapije ove bolesti. I zbog toga je tko zna koliko oboljelih vođeno pod drugim dijagnozama koje su im potom opet tko zna kako odredile svakodnevnicu i život.
Najjača je ona država koja štiti najslabije, mi redovno padamo na tom ispitu. Okupljamo se periodično kad na ekranu i papiru osvane neka nezamisliva tragedija. Ostale dane, tipično politički, ništa.
Na ovakvu izjavu dr. Petrova, hrvatskog saborskog zastupnika, nije nitko od kolega upitao kakav je to točno „politički autist”. Ima li „politički dijabetičar” ili možda „politički anoreksičar”, „politički šizofreničar”, „politički leukemijaš”… Upitao pa da čujemo neku liječničku definiciju. Ili političku. Kojugod. Možemo samo pretpostavljati kako bi to autist politički bio opisan.
I kakav je to promašaj jer je svaka priča obitelji s članom koji ima problem iz autističnog spektra toliko drukčija. Jednu od njih i dr. Petrov može čitati u kolumni Moj sin, na našem portalu.
