U istraživanju provedenom od strane hrvatskih i australskih autora pod nazivom “The Impact of COVID-19 on Hospital Admissions in Croatia” dobili smo po prvi put sustavne informacije o tome kako je COVID-19 utjecao na prijem pacijenata u bolnice za vrijeme korona pandemije.Voditeljica studije je dr. Karolina Kalanj, sa Klinike za onkologiju KBC-a Zagreb, s kojom smo razgovarali ne samo na temu rezultata studije već i na cjelokupnu situaciju u kojoj se nalazi hrvatski zdravstveni sustav. Karolina Kalanj ima dugogodišnje međunarodno iskustvo u projektima reformi unutar zdravstvenog sustava. Bavi se i savjetodavnim uslugama, a bila je u timu za međunarodna savjetovanja koji je 1995. i 2006. bio zaslužan za implementaciju značajnih projekata zdravstvenih reformi za mnoge međunarodne klijente, pa je tako u regiji vodila i aktivnosti Medicare Australija.
Koji je glavni rezultat vaše studije?
Uzevši u obzir činjenicu da pandemija COVID-19 još uvije traje, i da se dinamika utjecaja na sve sastavnice zdravstvenog sustava i naše pacijente mijenja možemo reći skoro pa na mjesečnoj razini, moje osobno stajalište je da je najveća snaga naše studije da smo pokazali da podatci koji se rutinski dostavljaju iz naših bolnica i koji se odnose na stacionarnu zdravstvenu skrb su javno dostupni i mogu se koristiti u različite svrhe . Informiranje javnosti, prezentacija brojčanih pokazatelja učinka COVID-19 na stacionarnu bolničku skrb, iskustva međunarodnih zdravstvenih sustava koje smo naveli, zaključak koji poziva na koordinirani, multidisciplinarni pristup u planiranju budućih aktivnosti u namjeri da zdravstveni sustav osnažimo i učinimo ga spremnim da odgovori na različite, buduće izazove među kojima je COVID-19 samo jedan od mnogih, označila bih kao najveću snagu našeg istraživanja.
U Hrvatskoj se od 2009. godine koristi AR DRG (eng. Australian Refined Diagnosis Related Groups) sustav za klasifikaciju pacijenata prema kojem se za svaku stacionarnu epizodu liječenja iz svih hrvatskih bolnica dostavlja obrazac Hrvatskom Zavodu za zdravsteno osigiranje i koji između ostalog sadrži podatke poput razloga prijema u bolnicu, dodatnih stanja koja su se liječila tijekom te hospitalizacije, podatke o svim postupcima koji su pruženi pacijentu tijekom boravka u bolnici, i evidentno je da se radi o sveobuhvatnoj, vrlo upotrebljivoj bazi podataka koja se može koristiti za mnoštvo drugih analiza.
Primjerice, nadležna agencija za zdravstvo u Irskoj (www.hpo.ie) koji koriste istu sustav za klasifikaciju objavila je na svojim stranicama da podatci prikupljeni o hospitalizacijama tijekom 2020 godine imaju ne samo nacionalnu već i međunarodnu vrijednost i da će utjecaj COVID-a na zdravstveni sustav i društvo u cjelini još godinama biti predmet brojnih istraživanja.
Kao što smo pokazali u našem istraživanju i ostale države poput UK, Italije, Njemačke su izvijestile o manjem broju hospitalizacija o promatranim vremenskim intervalima najčešće lockdown fazi, i studije slične našoj koje bi kao predmet interesa analizirale cjelokupnu nacionalnu bolničku mrežu tek treba očekivati.
Možemo li brojčano prikazati vaša saznanja?
Ako govorimo o konkretnim brojčanim pokazateljima, utvrdili smo da je tijekom 2020. godine u usporedbi s prosječnim brojem hospitalizacija u razdoblju 2017-2019., broj prijema u bolnicama bio 21 posto manji, odnosno približno 111 970 pacijenata je bilo manje na stacionarnom liječenju. Kao što smo pokazali u našem istraživanju i ostale države su izvijestile o manjem broju hospitalizacija, i studije slične našoj koje bi kao predmet interesa analizirale cjelokupnu bolničku mrežu tek treba očekivati.
Što vas je odvelo u to istraživačko polje, s velikom praktičnom vrijednošću za zdravstveni sustav ali i one koji o njemu odlučuju?
Budući da se ja bavim sustavima za klasifikaciju pacijenata i metodama plaćanja bolničkih zdravstvenih usluga, u ovom istraživanju sam iskoristila prethodno stečena znanja o strukturi spomenutog klasifikacijskog sustava, te sam na taj način mogla odabrati grupe pacijenata od interesa. Naravno, istraživanje ne bi bilo moguće bez svih ostalih članova tima, eminentnih profesora s Škole narodnog zdravlja “Andrija Štampar” prof.Stjepana Oreškovića i prof. Mirjane Kujundžić Tiljak, te mojih australskih kolega dr. Ricka Marshalla i gospodina. Karla Karola.
Potvrdu značaja našeg istraživanja za javno zdravstveni sustav reflektira činjenica u broju pregleda naše studije na stranicama časopisa “Froniters in Public Health” u kojem je objavljena, ali i osobna komunikacija s predstavnicima brojnih međunarodnih agencija uključenih u kreiranje zdravstvenih politika. Drago nam je da smo potaknuli kolege diljem svijeta da prepoznaju snagu i upotrebljivost podataka koji su prikupljeni na ovaj način, te bih istaknula da su mi kolege iz Ukrajine javili da su po našoj objavi izračunali da je broj hospitalizacija u njihovim bolnicama u odnosu na 2019 za 31 posto manji, te su također analizirali koji su to tipovi pacijenata najviše zastupljeni u spomenutom postotku.
Ovdje bih se ponovno referirala na rad istraživača Deerberg-Wittram i Knothe koji su ustvrdili da je manji broj pacijenata u bolnicama tijekom pandemije rezultat i bihevioralnog obrasca odgovora na nepoznato tzv. Dread risk u kojem je strah pojedinca da odlaskom u bolnicu na redoviti ili hitni pregled ne dođe u doticaj s virusom, veći od njegova procjenjenog rizika što odgađanje pregleda znači za njegov zdravstveni status.
Bolnice kao sigurna mjesta
Stoga bih voljela da javno zdravstvenim kampanjama promoviramo naše bolnice kao sigurna mjesta, i to dijelom država već primjenjuje, pa recimo prikupljaju podatke koliko pacijenata se javilo u bolnice s manifestnim simptomima COVID-19 infekcije, koliko je pacijenata potražilo liječničku skrb zbog drugih ne COVID-19 stanja ali se utvrdilo u trenutku prijema da su pozitivni (asimptomatski bolesnici), te za koliko je pacijenata utvrđeno da su postali pozitivni tijekom hospitalizacije.
Naša studija je poziv za sve, pacijente i kreatore zdravstvenih politika da učinimo sve da ožiljci učinka COVID-19 ne postanu dublji i na taj način bih interpretirala naše rezultate, koji su u konačnici samo opis podataka našeg zdravstvenog sustava u usporedbi s ostalim zdravstvenim sustavima.
Što se dogodilo s grupama teških bolesnika kao što su onkološki? Gdje se sustav najviše “zaglavljivao”?
Tijekom 2020. godine imali smo nekoliko ciklusa različitih obrazaca ponašanja dionika u odgovoruodgovara na pandemiju, pri čemu mislim na bolnički sustav i korisnike zdravstvenih usluga. Primjerice, u travnju 2020. godine broj stacionarnih prijema je reduciran na 50 posto u odnosu na prethodne tri godine, i sasvim sigurno razloge za takav rezultat treba tražiti u činjenicama poput otkazivanja elektivnih zahvata, prelaska na poseban režim rada bolničkog osoblja i psihološkog učinka pandemije na pacijente koji su odlazak u bolnicu smatrali značajnim rizikom. Stoga smo napravili i nastavak našeg istraživanja u kojem smo 2020. godinu podijelili u tri faze: lockdown faza, ljetno popuštanje mjera (svibanj-kolovoz) i drugi val (rujan–prosinac) u kojem smo analizirali odgovor sustava u odnosu na tip pacijenata koji su primljeni u bolnice za spomenuta razdoblja.
Kao i u prvoj studiji utvrdili smo statistički značajne razlike i s ovim detaljnijim istraživanjem biti će moguće pouzdanije utvrditi kako je sustav u različitim fazama pandemije odgovarao s obzirom na klinički profil pacijenata, te će u situacijama ponavljanja sličnih ciklusa kao u 2020. biti moguće usmjerenije odgovoriti.
Za potrebe našeg razgovora usporedila sam broj hospitalizacija za prvih osam mjeseci ove godine sa brojem hospitalizacija za prvih osam mjeseci 2020.i brojke su vrlo slične 298 981 u 2021. u usporedbi s 291281 u 2020, te s obzirom na činjenicu da je u 2019. u istom razdoblju bilo hospitalizirano 70 000 pacijenata više, jednostavno izvući zaključak da učinak COVID-19 na stacionarnu skrb još uvijek traje.
U našem istraživanju smo se fokusirali na stacionarnu zdravstvenu skrb, ali bi od jednakog interesa bilo objaviti rezultate koji se odnose na specijalističko konzilijarnu zdravstvenu skrb, dnevne bolnice, objedinjeni hitni bolnički prijem, te promatrati iste u kontekstu trenutačne financijske situacije naše bolničke mreže.
Gdje sve vidite mogućnosti korekcije da bismo gubili manje ljudskih života u slijedećim valovima epidemije?
COVID-19 je obilježio živote svih nas …. Kraj drugog vala epidemije zapamtit ću po gubitku svoje tete Slavice koja se brinula o mojoj kćeri od najranijeg djetinjstva i koja s obzirom nakomorbiditete i progresivno pogoršanje kliničke slike, nažalost nije dočekala svoju dozu cjepiva.Kroz našu studiju smo željeli stvarnim brojkama pokazati ranjivost zdravstvenog sustava, i da je zajednička odgovornost sviju nas koristeći raspoložive mogućnosti učiniti ga otpornijim. Uz cijepljenje svih članova svoje obitelji, smatrala sam da i ovaj rad može predstavljati mali doprinos procesu jačanja zdravstvenog sustava.Suočavanje s izazovima pandemije nijje bio jedini izazov za naš zdravstveni sustav u 2020. godini. Po mnogočemu sam zapamtila i sjednicu Saborskog odbora za zdravstvo od 15.travnja 2021. kada je situacija u zdravstvenom sustavu prezentirana objektivno, transparentno i s pozivom na konkretno djelovanje.
Gdje smo u usporedbi s drugim zemljama?
Prateći međunarodnu zdravstvenu scenu uočavaju se slični trendovi kojima se traže opipljiva, provediva i održiva rješenja. Izvrsna studija objavljena u medicinskom časopisu The Lancet u svibnju ove godine pod nazivom “What is the right level of spending needed for health and care in the UK” prezentira čitav niz objektivnih činjenica koje utječu na ravnotežu između otpornosti i ranjivosti NHS, te smatram da je način na koji su autori studije sagledali i ponudili rješenje problemu potreban nama i u Hrvatskoj.
Važnost aktivnijeg uključivanja korisnika
Aktivnije uključivanje korisnika zdravstvenih usluga pomaže preoblikovanju i unapređenju zdravstvenih sustava, te je incijativa Patient Reported Outcomes Mesaures hvalevrijedna. Nadam se da će zaživjeti u našem zdravstvenom sustavu, jer su pacijenti najupućeniji da procijene stupanj svojeg blagostanja, na kojem je zdravlje visoko na ljestvici prioriteta.
Iznosite utemeljene, argumentirane stavove, I bavite se temom koja je zapravo posao nekih zdravstvenih institucija. Gdje ste educirani što sve radite?
Po struci sam liječnica, sa završenim Medicinskim fakultetom u Zagrebu. Trenutačno sam pred obranom doktorata na temu “Modeli plaćanja zdravstvenih usluga i učinkovitost bolničkog sustava u Republici Hrvatskoj”.
Dodatno sam se educirala iz područja menadžmenta u zdravstvu u USA, Australiji, Francuskoj, Engleskoj, te sam u svojstvu voditelja tima ili ključnog eksperta sudjelovala u projektima reforme zdravstva u različitim državama uključivši Makedoniju, Moldaviju, Crnu Goru, Ukrajinu, Bosnu i Hercegovinu, Filipine itd. koji su financirani bilo od Svjetske banke, Europske komisije ili nacionalnih agencija u zdravstvu, te u Hrvatskoj gdje surađujem s bolnicama kako bi unaprijedile šifriranje akutnih epizoda liječenja.
Utjecati na politiku zdravstva i pridonijeti boljoj organizaciji sustava je teško izvedivo ukoliko niste sudionik procesa unutar sustava, usporedivo s japanskim konceptom i značenju riječi gemba koja u prijevodu znači the actual place, stvarno mjesto. Iz tog razloga sama financiram svoju specijalizaciju iz Internističke onkologije,
Efikasnost zdravstvenog sustava je termin koji samo djelomice interesira korisnike zdravstvenih usluga, za razliku od kvalitete zdravstvenih usluga o kojoj svi razmišljamo kada odlazimo liječniku obiteljske medicine ili u bolnicu. Istina je da se naš zdravstveni sustav prolazi kroz financijske dubioze, ali kvaliteta zdravstvenih usluga koju možemo mjeriti na različite načine je visoka kao i vjerujem razina povjerenja korisnika zdravstvenih usluga.
