fbpx
Zdravstvena pismenostDoc. dr. sc. Inka Miškulin: Sam stres nije štetan koliko vjerovanje o njegovoj štetnosti

Doc. dr. sc. Inka Miškulin: Sam stres nije štetan koliko vjerovanje o njegovoj štetnosti

Beskrajni opisi štetnosti stresa još su uvijek vladajuće mišljenje. Desetljećima nas uče njegovoj štetnosti, nužnosti izbjegavanja itd. No, doc. dr. sc. Inka Miškulin sa Sigmund Freud Univerze u Ljubljani, psihoterapeutkinja u Rijeci, učiteljica i supervizorica u Školi kibernetike i sistemske terapije, iznosi nam novo viđenje.
– Nemogućnost da izbjegnemo stres, kako nam se sa svih strana sugerira, po mom iskustvu dodaje nam još veći teret jer se osjećamo nemoćno i neuspješno. No, postoje istraživanja i iskustva koja nam nude drugačiji pogled.

Znanstveni obrati

Tako je znanstvenica Laura Cousino Klein, psihologinja i istraživačica, s kolegicom Shelley Taylor, napravila veliko meta istraživanje o stresu. Otkrile su da je 90 posto svih istraživanja o stresu bilo izvođeno na muškarcima. Upitale su se o socijalnim aspektima stresa kod žena. Kroz različita su i brojna istraživanja otkrile da se stres zaista drugačije manifestira kod žena.
U trenucima i vremenima stresa oba spola pokazuju više povjerenja, da su velikodušniji i spremniji preuzeti rizik oko pitanja osobne dobrobiti i dobrobiti njima bliskog okruženja, npr. obitelji.

„Poveži se i pobrini se“ umjesto „bori se i bježi“

Također, raste kooperacija u grupi. No, žene su obrazac „bori se ili bježi“ pretvorile u „poveži se i pobrini se“, objašnjava doc. dr. Miškulin.
U stresu se također luči i oksitocin, vezan uz aktivaciju empatije, povezanosti, povjerenja, pojačava želju osjećaja bliskosti s drugima. Inhibira centar za strah i povećava na neki način hrabrost. Luči se i neurotransmiter dopamin. On na neki način povećava hrabrost.
Postajemo optimističniji u pogledu svojih sposobnosti da savladamo situaciju. Još se više pojačava lučenje serotonina koji aktivira percepciju, samokontrolu, intuiciju, povećava empatiju. Tako na neki način osigurava našim akcijama jači pozitivan utjecaj.
Tako nas reakcija „pobrini se i poveži“ čini društvenijima, hrabrijima i pametnijima. Omogućava hrabrost i nadu da ćemo reagirati vješto i dobro, ističe doc. dr. Miškulin.

Percepcija stresa

Postoji i studija s 29 tisuća ispitanika kojima su bila postavljena samo dva pitanja. Koliko ste stresa iskusili protekle godine i mislite li da je stres štetan za zdravlje?
– Znanstvenici su 8 godina nakon toga provjerili mortalitet tih ispitanika, navodi doc. dr. Miškulin. Otkrili su da je viša percepcija stresa povezana s većom smrtnošću. Ali, samo onda kada su ljudi vjerovali da je taj stres štetan za njihovo zdravlje. Ljudi s visokim razinama stresa, ali bez uvjerenja da je on štetan za njih, imali su niži rizik od smrti nego druga grupa u studiji.
Na tragu toga Kelly McGonigal, zdravstvena psihologinja koja se bavi efektima stresa na ljudski organizam na Stanford University, u svojoj knjizi prikazuje fascinantno istraživanje.
O tzv. novoj nauci o stresu. Pokazuje da nije sam stres štetan koliko vjerovanje da je štetan. A tome nas uče.

Nova nauka o stresu okreće sve to naopačke. Ukratko, McGonigal je to dokazala istraživanjima odnosno eksperimentom o socijalnoj anksioznosti. Ispitanici koji su pripremljeni na to da će njihov zadatak možda izazvati lupanje srca, znojenje, toplinu, tj. znakove stresa. Te da će zbog toga njihova izvedba možda biti lošija. Drugoj je grupi rečeno da će osjetiti iste simptome stresa, ali da je to znak hrabrosti, kako su njihovo tijelo i um spremni povećati njihove performanse. Ta grupa imala je bitnu razliku od prve u fiziologiji. Iako se i kod njih lučio adrenalin, znojili su se i plitko disali, krvne žile im se nisu suzile i krvni tlak im nije narastao!

Zapanjujuća otkrića o biologiji hrabrosti

Za znanstvenike je ta pojava imala zapanjujuće otkriće i nazvali su je biologija hrabrosti.
Čini se da je stoga to „poveži se i pobrini se“ proizvod evolucije koji nam je pomogao da zaštitimo potomstvo. Jer, u tom stanju hrabrost se transformira tako da možemo pogledati izazovu u lice, kaže doc. dr. Miškulin. I svaki put kada odabiremo pomagati drugima aktiviramo to stanje tzv. biologije hrabrosti. I stvaramo nadu.
– Koji put nas stvarno stres učini defenzivnima, ljutima, ali teorija o „poveži se i pobrini se“ čini ljude brižnijima za ljude oko sebe. Kada brinemo o drugima naša se biokemija mijenja tako da naš mozak producira osjećaje nade i hrabrosti, objašnjava doc. dr. Miškulin.
Ogromno meta istraživanje o povezanosti emocija i stresa npr. s onkološkim bolestima pokazalo je da faktori kao što je pozitivan nasuprot negativnom stavu i stres, nemaju nikakvu povezanost s izbijanjem malignih oboljenja.

Post-traumatski rast i razvoj

To može zvučati, podsjeća doc. dr. Miškulin, kontraintuitivno u prvi mah. No, studija pokazuje da odnos emocija i oboljenja može biti i obrnut. Da depresivne i osobe koje su doživjele više stresa imaju manje šanse za obolijevanje od malignih oboljenja. Ali za to postoji više objašnjenja. Prvo nas upućuje na pojam tzv. „post-traumatskog rasta i razvoja“. Odnosi se na osobe koje teška iskustva pretvore u svoju snagu i poslije toga postaju još otporniji na stres. Fiziološko objašnjenje za to što su znanstvenici nazvali biologija hrabrosti pokazalo je istraživanje dugovječnosti. Neki od stogodišnjaka imali su ozbiljnih stresova, nisu čak bili pošteđeni vrlo ozbiljnih bolesti tijekom života.

Zato popularna psihologija koji put čini malo više štete nego koristi. Idejom da trebamo tražiti samo sreću i ugodne emocije. Više ne prepoznajemo kako neugodne emocije imaju svoje značenje i funkciju nego ih patologiziramo.

Neznanstveni pristupi čak nalaze uzroke obolijevanja u tim emocijama i to su pseudoznanstvene ideje.
Jer raspon ljudskih emocija u stvari uključuje više neugodnih nego ugodnih emocija.
Neugodni osjećaji poput straha, ljutnje i sl. korisni su jer nam pomažu prepoznati prijeteće situacije. Povremeno loše raspoloženje ima adaptivnu svrhu. Omogućava nam i zaštitu jer to je poruka okolini da se povlačimo iz kompeticije.
Osim toga kad su ljudi neraspoloženi, tužni, okolina pokušava pomoći. Tuga pojačava empatiju, suosjećanje, povezanost s okolinom. Nedavna istraživanja su čak pokazala da blago neraspoloženje ima psihološki benefit.

Ugoda i neugoda imaju funkciju

– Prvo, poboljšava pamćenje jer je osoba usredotočena na ono što promatra i neosjetljiva je na distrakcije iz okoline. Reducira predrasude jer su ljudi tada skloniji prepoznati zavaravanje, ne oslanjajući se na stereotipe. Neki eksperimenti pokazuju da su ljudi kad su loše raspoloženi spremniji truditi se i biti uporniji u rješavanju zadataka.
Spremniji su truditi se oko komunikacije i efikasnije upotrebljavati argumente. Na kraju, osobe koje su loše raspoložene, tretiraju druge fer i manje su sebične, kaže doc. dr. Miškulin.
Dakle, trebamo razlikovati ugodne i neugodne emocije, ali nisu nužno neugodne negativne a ugodne pozitivne, ističe razliku doc. dr. Miškulin. Tu se stvara zbrka i ta „new age“ kakofonija stvara zbrku oko nerazumijevanja ovih razlika.
U psihologiji je također važan taj novi koncept „post-traumatskog rasta i razvoja“. Dokazan je istraživanjima ljudi koji su prošli po život opasne situacije. Nakon PTSP-a kojeg su prošli u nekom periodu 43 posto preživjelih promijenili su životni stav na bolje.

Kad se iz nevolje rađa snaga

– Ti su ljudi izvijestili da više ne uzimaju život zdravo za gotovo. Da više cijene odnose s ljudima. I da žive puni život, više uživaju u životu, opisuje doc. dr. Miškulin.
Post-traumatski rast je ideja da u duljem vremenskom periodu nakon iskustava kao što su bolest, nesreće, tugovanje, može kasnije imati korisne efekte. Često nakon inicijalnog šoka taj osjećaj izblijedi pa ljudi kažu kako nakon duljeg vremena više cijene život, imaju više povjerenja i samopouzdanja u vlastitu snagu.
Izjavljuju da su im odnosi bliskiji, autentičniji i da su našli novi životni smisao. Postaju manje materijalistični, više altruistični, zadovoljniji vlastitim statusom i uspjehom. Kriza može povezati ljude i zajednice.

Kolektivni razvoj, osobni rast

Na neki način razviju, opisuje doc. dr. Miškulin filozofski, duhovni stav prema životu u kojem imaju, kako istraživači kažu, – „dublju“ razinu svjesnosti. Istraživači koji se upravo time bave su Richard Tedeschi i Lawrence Calhoun. Tako da oko polovica ljudi razvije post-traumatski rast, a uz psihoterapiju postotak rapidno raste.
To se čak može događati čitavim grupama, zajednicama, osobama. Tako da bilo kakva krizna situacija može ljudima pomoći da zajednica postane povezanija, prijateljskija, više suradljiva i altruistična. Takav kolektivni rast pokazuje jedna studija, događa se nakon nekih prirodnih katastrofa.

– Moje iskustvo rada sa ženama oboljelim od raka dojke u Udruzi Nada to pokazuje. Kada sam s njima radila intervju, od njih sam među ostalim, tražila da nacrtaju liniju života. Svih 10 u tom su trenutku svoj vrhunac kvalitete života smjestile upravo u trenutak kada smo to radile. Također, sve su rekle da svoje iskustvo liječenja ne bi izbacile iz života jer im je to dalo neki novi smisao.
Dakle, rekla bih, ne treba stvarati bolesti iz neugodnih emocija koje proživljavamo tijekom života jer su posve normalni. I mogu prerasti tijekom života u neku kvalitetnu i protektivnu funkciju.

Istraživanja govore da u teškim situacijama ljudima treba pružiti kvalitetnu potporu. Ali ne treba predviđati takve post-traumatske negativne situacije ni kod katastrofa koje se događaju u društvu niti u životima pojedinih osoba, ističe doc. dr. Inka Miškulin.
Često u medijima stručnjaci najavljuju katastrofične posljedice po mentalno zdravlje. Neki čak kažu, da ćemo imati „dvostruki PTSP“ jer se katastrofe umnožavaju. Iako uopće ne znamo što znači taj pojam.

Kvalitetnije poimanje života

– Puno je prognoza bilo nakon korone i potresa da će stvoriti krizu mentalnog zdravlja. To jest djelomična istina, ali djelomična, naglašava doc. dr. Inka Miškulin.  Kao profesionalci koji u tom području radimo imamo pravo govoriti i o tome post-traumatskom rastu i razvoju. Takvih neugodnih iskustava imali smo i u prošlosti, i kao osobe i kao društvo i iz njih smo izrasli. Tako da i iz neugodnih iskustava mogu doći kvalitetnija poimanja života.

Ono na čemu bismo trebali raditi jest na međusobnom povezivanju, pružati društvenu potporu. To nam daje šansu da kao društvo i pojedinci iz kriza izađemo bolji. U sadašnjim ali i svim krizama u kojima ćemo se naći, zaključuje doc. dr. Inka Miškulin.

 

Podijelite članak:

spot_imgspot_img
spot_imgspot_imgspot_img

Najnovije

Više iz rubrike

Izabrali čitatelji

Naše rubrike