Preplavljeni smo informacijama o COVID-u jer je pošast sa javne scene izbrisala mnoge druge aktualne probleme no time oni nisu ništa manji. Naprotiv, s nekima ćemo se tek suočiti, posebno u području onkologije. Na to upozorava i doc. dr. sc. Dražen Vidović, pročelnik Zavoda za abdominalnu kirurgiju i zamjenik predstojnika Kirurške klinike KBC-a Sestre Milosrdnice. Docent je na Sveučilištu u Osijeku, a uža specijalnost mu je onkološka abdominalna kirurgija, analne i perianalne bolesti i zahvati. Posebno je razvijao laparoskopsku tehniku pri zahvatima na slijepom crijevu, žući, hernijama, resekciji debelog crijeva. Još 2008. godine obavio je laparoskopski zahvat zbog ileičke-crijevne invaginacije kod 9-mjesečne bebe, jedan od prvih takvih zahvata u svijetu. Riječ je o anomaliji pri kojoj je crijevo uvučeno u drugi dio crijeva pa se anomalija treba kirurški rješavati. Među ostalim, profesionalno se usavršavao u Austriji u području liječenja patološke debljine, a na edukacijama je boravio i u SAD-u te u Nacionalnom istitutu za rak u Tokiju.
Onkološka kirurgija, posebno abdominalna, je njegovo dominantno područje rada, a premda broj onkoloških bolesti gotovo epidemijski raste, vjeruje da moramo imati na umu kako će se kasna dijagnostika, zanemarivanje problema i nedostatak preventive, vratiti kao bumerang kroz enormne troškove za izgubljene živote u kasnim fazama bolesti.
Je li broj onkoloških bolesnika koji vam se javljaju na kirurški zahvat protekle godine bitno smanjen, ako jest, zašto?
Smanjio se broj operacija onkoloških bolesnika općenito, a što je još važnije bolesnici koji su i došli na kirurško liječenje bili su većinom u terminalnom stanju bolesti tj. u stanju kada više ne možemo govoriti o radikalnom i kurabilnom liječenju tako da govorimo o palijativnom liječenju. Apsolutno je COVID uzrok smanjenog broja zahvata, ali i inače imamo problem rane dijagnostike i preventivnih pregleda. Bolesnici nisu odgajani, jednostavno nisu dijagnosticirani, dolazili bi u bolnicu kao hitni prijem kada je stanje terminalno.
COVID nam je preusmjerio pažnju s ozbiljnih onkoloških bolesti i problema koje donose?
Upravo tako. Broj umrlih u pandemiji COVID-19 virusom za prošlu godinu kreće se oko 5000, a kako vidimo iz statistike Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, broj umrlih od raka u Hrvatskoj se kreće više od 14 000 godišnje, dakle gotovo triput više. Svakako je rješenje stalno podizati svijest ljudi o važnosti preventivnih pregleda, ali i promjena načina života gdje su glavni čimbenici u nastajanju raka pušenje, alkohol, brza hrana i nedostatak fizičke aktivnosti.
Kako problem izgleda u brojkama?
Rak dojke je najčešće dijagnosticirana zloćudna bolest. Više od 355.000 žena u zemljama članicama EU će se prema procjenama godišnje suočiti s dijagnozom raka dojke (13,3 posto od svih dijagnoza raka). Slijede rak debelog i završnog crijeva (341.000, 12,7 posto), rak prostate (336.000, 12,5 posto) i rak pluća (318.000, 11,9 posto). Najčešći uzroci smrti su rak pluća (20,4 posto svih slučajeva smrti od raka), a slijede rak debelog i završnog crijeva (12,4 posto), dojke (7,3 posto) te rak gušterače (7,1 posto). Nordijske zemlje imaju nešto više stope incidencije, međutim, procijenjena stopa smrtnosti za sve vrste raka veća je u istočnoeuropskim zemljama.
Kakva je pozicija Hrvatske u tim brojkama?
U usporedbi s drugim zemljama (uporabom dobno-standardizirane stope incidencije i mortaliteta, što bi bila pojavnost i smrtnost na 100 tisuća stanovnika), Hrvatska je po ukupnoj incidenciji raka na razini prosjeka EU-27, tj. 27 EU zemalja. Ukupno 15., 14. u muškaraca, i 19. u žena, dok smo po smrtnosti od raka na 5. mjestu ukupno, iza Slovačke, Poljske, Cipra i Mađarske (na 2. mjestu kod muškaraca i 7. mjestu kod žena).
Koji su oblici bolesti najčešći?
Najčešći novodijagnosticirani rak u Hrvatskoj 2020. godine je bio rak debelog i završnog crijeva, sa 3.706 novih slučajeva, zatim rak pluća sa 3.235, i rak dojke sa 2.894 novootkrivene osobe. Vodeći zloćudni uzroci smrti su rak pluća – 2.984 smrti, rak debelog i završnog crijeva – 2.320, i rak dojke sa 832 umrlih. Analizom brojeva se vidi kako je Hrvatska u usporedbi sa EU izuzetno lošija u smrtnosti gotovo svih najčešćih karcinoma u populaciji, a to nam i svakodnevno iskustvo i pokazuje.
Koje preventivne preglede preporučujete?
Svakako mislim na preventivne preglede u smislu gastroskopije i kolonoskopije kod populacije starije od 55 godina, kao i redovite preglede UZV dojke, prostate i abdomena, PAPA test te detaljni laboratorijski pregledi krvi i urina, potom RTG pluća kod pušača. To su ogromni benefiti za rano otkrivanje tumora i rano liječenje, a cilj im je duže preživljenje oboljelih.
Što je s rezultatima nakon otkrivanja bolesti?
Nakon rane dijagnostike, radikalno kirurško liječenje, te neoadjuvantna i adjuvantna onkološka terapija ključ su uspjeha u liječenju raka. Uspoređujući rezultate liječenja bolesnika sa rakom u ranom stadiju s bolesnicima s rakom u poodmaklom stadiju dolazimo do nevjerovatnih brojeva. Oni nam otkrivaju da bolesnici iz ranog stadija i nakon radikalnog liječenja imaju petogodišnje preživljenje više od 90 posto, a grupa s kasnom dijagnozom i poodmaklim stadijem ima petogodišnje preživljenje od 15-30 posto, ovisno o podstadijima bolesti i vrsti raka. Našim ljudima stoje na raspolaganju vrhunski dijagnostički uređaji koji omogućuju nama kirurzima i onkolozima da na vrijeme započnemo sa liječenjem čime dajemo veliku šansu bolesniku za preživljenje pa i izlječenje. Stope pojavnosti i vrste raka, te smrtnosti prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo dovoljno su rječite, da se okrenemo čvrstoj onkološkoj strategiji odmah, i na svim razinama zaštite.
Očito zakazujemo u nacionalnoj srategiji?
Hrvatska je loša na svim stepenicama, od preventive do smrtnosti. Uz lošu statistiku pobola i smrtnosti od raka, posljedično su prisutni ogromni troškovi zdravstva, a rezultati liječenja su mizerni.
Dakle, umjesto da ulažemo u opremu koja detektira tumore, primjerice, UZV aparati, gastro i kolonoskopi, primarni pregledi, mi na bolesnike u poodmaklim stadijima raka trošimo enormna sredstava kemoterapije, zračenja i kirurških zahvata, a rezultati kod njih su izrazito loši. Ukoliko otkrijemo tumor ili posumnjamo na to, svakako radimo CT organa ili MSCT, a ukoliko sumnjamo na proširenu bolest PET/CT. U slučaju tumora rektuma koji je jedan od najčešćih tumora, svakako radimo magnetsku rezonanciju koja nam je ključna u prijeoperacijskom stagingu i neoadjuvantnom liječenju. Bez te dijagnostike nemoguće je provoditi suvremeno onkološko liječenje.
