Višestruki i složeni učinci vitamina D na ljudsko zdravlje sve su jasniji. Povijesno gledano, najpoznatiji učinci bili su oni u kostima, iako su mnoge studije istaknule takozvana “nekalcemička djelovanja” vitamina D. Sve veća znanstvena pozornost posvećena je povezanosti vitamina D i neuroloških bolesti. Postoji značajna zabrinutost zbog mogućnosti da bi nedostatak vitamina D mogao negativno utjecati na razvoj neurodegenerativnih i neuroupalnih bolesti. Iz ove perspektive, receptori vitamina D prisutni su i u neuronima i glijalnim stanicama u brojnim važnim područjima mozga, uključujući supstancu nigru, hipokampus, hipotalamus, talamus i subkortikalne sive jezgre. Čini se da u tim regijama vitamin D ima ulogu u procesu dijeljenja i sazrijevanju neurona, u regulaciji stvaranja čimbenika rasta, uključujući neuralni čimbenik rasta i čibenik rasta dobiven iz glija stanica, te u stvaranju različitih neurotransmitera (kemijski glasnici u mozgu) uključujući acetilkolin, dopamin i gama-aminomaslačnu kiselinu.
Dva oblika vitamina D
Otkriće vitamina D je s početka 19. stoljeća i proizlazi iz zapažanja Sir Edwarda Mellanbyja o značajno visokoj učestalosti rahitisa u Ujedinjenom Kraljevstvu, poglavito u Škotskoj u to vrijeme. McCollum je otkrio rahitis kao bolest nedostatka prehrane i nakon nekih istraživanja nazvao je “vitamin D” čimbenikom koji može izliječiti rahitis. Otkrivanje strukture vitamina D postignuta je u narednim godinama. Askew i suradnici izolirali su vitamin D2 1932. godine, Windaus i Bock otkrili su 7-dehidrokolesterol (7-DHC) 1935. godine, i konačno, Windaus i Bock opisali su strukturu vitamina D3 1937. godine.
Vitamin D dolazi u dva oblika. Prvi oblik, vitamin D3 (kolekalciferol), stvara se iz 7-DHC u koži kada je izložena ultraljubičastom (UV) svjetlu. Kada se 7-DHC ozrači, pretvara se u previtamin D3; tada temperatura kože stvara toplinsku reakciju i previtamin D3 se pretvara u vitamin D3. Ovaj posljednji proces omogućuje koži da stalno stvara D3 i otpušta ga u krv do 3 dana nakon jednokratnog izlaganja sunčevoj svjetlosti.
Drugi oblik, vitamin D2 (ergokalciferol) dobiva se iz gljivičnog sterola ergosterola UV-B zračenjem. D2 se razlikuje od D3 po dvostrukoj vezi između C22 i C23 i metilnoj skupini u bočnom lancu na C24. Ova se dva oblika općenito smatraju istoznačnima, ali razlika u bočnim lancima, a posljedično i u mjestima hidroksilacije, dovodi do izravne metabolizacije vitamina D2 u 24(OH)D, što rezultira nižom sklonošću za jetrenu 25-hidroksilazu, vitamin D binding protein (DBP) i vitamin D receptor (VDR). Vitamin D se pretvara u aktivni oblik enzimima citokroma (CYP) putem 25-hidroksilacije u jetri i 1α-hidroksilacije uglavnom u bubrezima.
Preporučeni dnevni unos vitamina D
Izraženost nedostatka vitamina D u općoj populaciji obično se procjenjuje upućivanjem na podatke američkog Nacionalnog instituta za zdravlje pod vodstvom Vitamin D standardizacijskog programa (VDSP) koji postavlja serumsku razinu 25(OH) D < 30 nmol/L. kao vrijednost za nedostatak. Nedostatak vitamina D čini se posebno zabrinjavajućim u europskoj populaciji, dosežući 13 posto dok je manja učestalost utvrđena u populaciji Sjeverne Amerike. Štoviše, čini se da je učestalost nedostatka vitamina D u starijih osoba značajno veća u usporedbi s dječijom populacijom, kao i u tamnoputim etničkim skupinama u usporedbi s bijelom etničkom skupinom. Kada se uzmu u obzir preporučene smjernice za potrebe vitamina D, u literaturi se mogu pronaći djelomično oprečna mišljenja.
Daljnja komplikacija proizlazi iz zabune koja postoji između prehrambenih smjernica za vitamin D namijenjenih općoj populaciji i kliničkih smjernica za vitamin D namijenjenih liječenju bolesnika. Trenutno dostupne preporuke o dnevnom unosu vitamina D uglavnom se temelje na mišićno-koštanim ishodima. Iz šire perspektive, može se naglasiti da zdravstvene vlasti preporučuju unos vitamina D od 400 do 800 IU dnevno. Međutim, istaknuto je da te unose vitamina D općenito ne uzima opća populacija, stoga se u nekim zemljama provodi sustavno obogaćivanje hrane vitaminom D, poput SAD-a, Kanade i Finske. Na kraju, treba istaknuti da se nadoknada vitaminom D preporučuje u nekim zemljama s dozama i razdobljima nadoknade koji se među njima djelomično razlikuju.
Vitamin D i neurološke bolesti: trenutni dokazi
Prema novijim mišljenjima, vrijednost vitamina D ne treba promatrati samo kao razinu serumskog 25(OH)D, već kao pokazatelj načina života općenito. Zapravo, niske razine vitamina D mogu odražavati prehrambene navike, razine tjelesnog vježbanja i mogu utjecati na mnoge zdravstvene čimbenike, uključujući indeks tjelesne mase. Stoga se razine 25(OH)D u serumu ne smiju smatrati samo pokazateljem vrijednosti vitamina D već i pokazateljom dobrog zdravlja. Međutim, kada se govori o sadašnjim dokazima, jasno je da većina ispitivanja ne razjašnjava jesu li pokazatelji načina života uzeti u obzir, što često otežava tumačenje rezultata sa stajališta uzročnog pojašnjenja.
Alzheimerova bolest (AB)
AB predstavlja najrašireniji tip neurodegenerativne demencije. Obično počinje s oštećenjem pamćenja i može napredovati do ozbiljnog ugrožavanja sposobnosti obavljanja svakodnevnih radnji. AB karakterizira taloženje izvanstaničnog amiloida beta (Aβ), patološki unutarstanični splet tau proteina i gubitak neurona. Povijesno gledano, mnogi su čimbenici pozvani da objasne proces neurodegeneracije povezan s AD-om, uključujući amiloidnu hipotezu, hipotezu širenja tau, mitohondrijske disfunkcije i upalu. Mnogi dokazi naglašavaju ulogu nedostatka vitamina D u AB-u.
Obrazloženje uloge vitamina D u normalnoj funkciji pamćenja temelji se na specifičnim funkcijama ovog vitamina.
1,25(OH)2D pojačava uklanjanje amiloidnog plaka i čišćenje od strane imunoloških stanica, posebno makrofaga (stanice bijele krvne loze koje imaju ulogu čišćenja tijela od otpadnih tvari). Štoviše, pretvarajući čimbenik rasta-beta-1 (TGF-beta), koji ima ključnu ulogu u nastanku amiloida preko enzimatskog sustava smanjuje stvaranje amiloida kao temeljnog uzroka AB. Konačno, vitamin D ima važnu ulogu u oblikovanju upalnog odgovora i promjena unutar stanice. Nekoliko studija imalo je za cilj istražiti povezanost između nedostatka vitamina D i pojave AB, ali su opterećene mnogim nedostacima, uključujući razlike među metodama korištenim za procjenu vitamina D, veliku raličitost graničnih vrijednosti korištenih za određivanje nedostatka vitamina D, te dijagnostički kriteriji koji se koriste za kognitivno oštećenje i demenciju.
Imajući ovo na umu, većina je studija otkrila da ispitanici s niskim razinama 25(OH)D u serumu imaju veći rizik od razvoja AB, pri čemu je genetski povećana razina 25(OH)D povezana sa smanjenim rizikom od AB-a kod pojedinaca u dobi od 60 i više godina iako to još uvijek predstavlja predmet rasprave, budući da nije potvrđeno drugim studijama. Manje je neizvjesnosti kada se razmatraju učinci nadoknade vitaminom D u bolesnika s AB, s velikom većinom studija koje su utvrdile izostanak koristi, a samo nekoliko njih pokazalo je obećavajuće rezultate. Također postoje dokazi o pogoršanju učinka nadoknade vitaminom D na progresiju AB. Usprkos tome, nadoknada vitaminom D predstavlja terapijsku strategiju koja zahtijeva daljnje ispitivanje bolesnika s AB.
Parkinsonova bolest (PB)
S procjenom učestalosti u cijelom svijetu koja se kreće od 5 do više od 35 novih slučajeva na 100 000 osoba godišnje, PB predstavlja drugi najčešći neurodegenerativni poremećaj. Iako je PB dobro upoznata s neuropatološkog gledišta, uz specifični gubitak pigmentiranih dopaminergičkih neurona u substanciji nigri i taloženja α-sinukleina u neuronima, patofiziološki mehanizmi još uvijek nisu potpuno razjašnjeni. Sve veća uloga vitamina D u staničnim mehanizmima dovela je do hipoteze o njegovom doprinosu u PB. Što se tiče povezanosti između koncentracija 25(OH)D i rizika od razvoja Parkinsonove bolesti, nema dostupnih konačnih rezultata, a literatura donosi suprostavljene zaključke. Prvu studiju proveli su Knekt i suradnici, na temelju Mini–Finland Health ankete. Provedena je u 40 područja Finske s ispitivanjem 3173 sudionika u dobi od 30 godina i više. Ispitanici nisu imali PB i nisu koristili antipsihotike (lijekovi u liječenju psihijatrijskih bolesti) na početku, a tijekom 29godišnjeg praćenja otkriveno je 50 slučajeva PB.
U ovoj skupini ispitanika niske vrijednosti 25(OH)D u krvi predviđale su povećan rizik od pojave ove neurodegenerativne bolesti. Nedavno dvije velike studije nisu uspjele potvrditi međusobnu povezanost između vrijendosti 25(OH)D i rizika od Parkinsonove bolesti. Konkretno, Shrestha i kolege, koristeći podatke iz Studije rizika od ateroskleroze u zajednicama, nisu dokazali ovu povezanost procjenjujući 12 762 sudionika. Slično, u studiji Parkinsonova sindroma povezanog rizika, Fullard i suradnici nisu pronašli podatke koji bi poduprli hipotezu da kronični nedostatak vitamina Dima ulogu u nastanku PB. Moguće objašnjenje za proturječne zaključke u navedenim studijama moglo bi se pronaći u zemljopisnim razlikama i razlikama u ponašanju istraživanih populacija.
Vitamin D i motorički simptomi
Jedan od najsigurnijih nalaza u literaturi je povezanost između vrijednosti 25(OH)D u krvi i težine motoričkih simptoma kod PB, procijenjena Ujedinjenom ljestvicom za ocjenjivanje Parkinsonove bolesti i procjenom stadija bolesti prema Hoehn i Yahr. U usporedbi s onim što je ranije objavljeno za učestaslost PB, postoji više slaganja u literaturi u pogledu ove povezanosti. Nekoliko je autora dokumentiralo obrnutu povezanost između koncentracija 25(OH)D i težine motoričkih simptoma. Dostupno je malo podataka o povezanosti vitamina D i nemotoričkih simptoma kod PB. Sve u svemu, objavljeno istraživanje dokumentiralo je pogoršanje ovih simptoma (pospanost, poremećaj njuha, kognitivni pad) u vezi s niskim 25(OH)D. U većini slučajeva, međutim, objavljene rezultate treba potvrditi daljnjim studijama. Iako se padovi kod PB mogu pripisati širokom rasponu uzroka, zanimljivo je istražiti učinkovitost nadoknade vitaminom D u spriječavanju padova.
Utjecaj na mišićnu snagu
Vitamin D utječe na mišićnu snagu, a nedostatak vitamina D povezan je s lošijom tjelesnom izvedbom, povećanom razgradnjom kostiju, smanjenom mineralnom gustoćom kostiju i stoga s povećanim rizikom od prijeloma. Međutim, studije koje istražuju učinkovitost nadoknade vitaminom D u spriječavanju padova imaju raznolike rezultate i, kao što je istaknuto u nedavnom istraživanju, potrebna su daljnja istraživanja kako bi se utvrdio odnos između vrijednosti 25(OH)D i padova. Meta-analiza koju su proveli Bischoff-Ferrari et al. pokazalo je da vitamin D smanjuje rizik od pada kod zdravih pokretnih ili starijih osoba u mirovnom domu za 22 posto.
Cochraneov pregled pokazao je da se čini da vitamin D ne smanjuje padove. Naprotiv, nedavna meta-analiza pokazala je da su dnevne doze od 700 IU do 2000 IU dodatnog vitamina D povezane s nižim rizikom od pada kod pokretnih i starijih osoba u mirovnom domu, no ta se korist čini malom i može ovisiti o dodatnoj nadoknadi kalcija. U svjetlu gornjih podataka, iako ponekad neuvjerljivih, nadoknada vitaminom D mogla bi imati pozitivne učinke kod bolesnika s PB smanjenjem oštećenja živčanih stanica u mozgu.
Rezultati kontroliranog kliničkog ispitivanja, o kojem su izvijestili Suzuki i suradnici, a čiji je cilj bio procijeniti odnos između 1200 IU/dan primjene vitamina D i progresije PB bolesti tijekom dvogodišnjeg praćenja, dokumentirali su bolji neurološki ishod kod bolesnika koji su primali vitamin D. Međutim, ti rezultati nisu potvrđeni drugom studijom. Zaključno, iako postoje ograničeni dokazi u korist nadoknade vitaminom D kod PB, biti će potrebno, u budućnosti, da ova terapijska mogućnost bude potkrijepljena sigurnim podacima iz kliničkih ispitivanja.
Amiotrofična lateralna skleroza (ALS)
ALS je heterogeni višesistemski neurodegenerativni poremećaj karakteriziran progresivnom degeneracijom i gornjih i donjih motoričkih neurona. S procijenjenom godišnjom učestalosti u Europi koja se kreće od 2 do 3 slučaja na 100 000, slično drugim neurodegenerativnim bolestima, ALS predstavlja složenu patogenetsku sliku s kombinacijom genetskih uzroka, okoliša i čimbenika načina života i poremećaja povezanih s starenjem. Temeljni patogenetski mehanizmi uključuju poremećenu ravnotežu bjelančevina, nenormalni metabolizam RNA, poremećaje stanica, oštećenja veza između živčanih stanica, poremećeni popravak DNA. Trenutačno ne postoji učinkovito liječenje ovog neurološkog poremećaja, a samo su dva spoja (riluzol i edavaron) odobrena kao lijekovi za liječenje bolesti.
Trenutno korištene mogućnosti u liječenju usmjerene su na liječenje posljedica bolesti u što su uključeni neurolozi, pulmolozi, psiholozi, nutricionisti, fizikalni terapeuti i specijalizirane medicinske sestre, kako bi se poboljšala kvaliteta života bolesnika. Unatoč rastućem broju objavljenih studija, uloga vitamina D u bolesnika s ALS-om je kontroverzno pitanje. Lanznaster i suradnici posebno su raščlanjivali studije u kojima su prikazani podaci o ulozi razine vitamina D kao biomarkera za dijagnozu ALS-a, za razinu vitamina D kao prognostički čimbenik ili u vezi s učinkom nadoknade vitaminom D na kliničke ishode.
Što se tiče učestalosti nedostatka vitamina D u bolesnika s ALS-om, iako su ti bolesnici ukupno imali niže koncentracije 25(OH)D u usporedbi s normalnim rasponom nijedan članak nije izvijestio o značajnoj razlici u koncentracijama 25(OH)D između bolesnika s ALS-om i kontrolne skupine. Usredotočujući se na podatke o preživljavanju, podaci su proturječni. Blasco i suradnici su pokazali štetan prognostički učinak viših koncentracija 25(OH)D, neovisno o tjelesnoj masi što ukazuje na izravan učinak, neovisno o prehrambenom statusu. Naprotiv, Camu i suradnici podupiru neurozaštitnu funkciju vitamina D na motoneurone, izvješćujući o pozitivnoj povezanosti između vrijednosti vitamina D i očekivanog životnog vijeka.
Što se tiče korisnih učinaka nadoknade vitaminom D kod bolesnika s ALS-om, trenutno nema dovoljno podataka koji bi dokazali njegovu učinkovitost.
Multipla skleroza (MS)
MS je imunološki posredovana demijelinizirajuća bolest središnjeg živčanog sustava i najčešća stečena neurološka bolest koja pogađa mlade odrasle osobe u razvijenim zemljama. Većina bolesnika s multiplom sklerozom doživljava početni relapsno-remitentni tijek, karakteriziran epizodama neurološkog pogoršanja, nakon čega slijedi potpuno ili ponekad djelomično poboljšanje. Nakon promjenjivog razdoblja, bolest može ući u sekundarnu progresivnu fazu koju karakterizira postupno pogoršanje invaliditeta.
Manji dio bolesnika s multiplom sklerozom, s dijagnozom primarno progresivne multipla skleroze, ima progresivnu bolest od samog početka i pokazuje stalno nepovratno funkcionalno oštećenje tijekom godina. Postoje čvrsti dokazi koji podupiru ulogu vitamina D u nastanku i utjecaju na tijek MS-e. Prvi trag o mogućoj ulozi vitamina D u nastanku MS-e došao je iz takozvanog “gradijenta zemopljisne širine”. U stvari, nekoliko epidemioloških studija pokazalo je da učestalost MS-e raste s povećanjem zemljopisne širine. Nadalje, pojavnost MS-e niža je od očekivane u populaciji koja živi na visokim zemljopisnim širinama i jede velike količine masne ribe bogate vitaminom D.
Manje vremena na otvorenom
Međutim, treba napomenuti da ovaj “gradijent zemljopisne širine” progresivno nestaje u posljednjim desetljećima i to je povezano s povećanom sklonošću prema smanjenju izlaganja suncu čak i u toplijim klimama, širokom uporabom sredstava za zaštitu od sunca i smanjenim vremenom provedenim na otvorenom. Čini se da izlaganje suncu utječe na rizik od MS-e i tijekom djetinjstva, budući da je rizik od razvoja MS-e veći kod onih osoba koje su tijekom djetinjstva i adolescencije ljeti provodile manje vremena vani. Dokazano je da su koncentracije 25(OH)D niže u bolesnika koji razviju MS, prije početka bolesti i to treba promatrati kao čimbenik rizika, a ne posljedicu MS. Nekoliko studija pokušalo je odrediti veze između nedostatka vitamina D i tijeka bolesti kod bolesnika oboljelih od MS-e. Neka su istraživanja otkrila da su koncentracije 25(OH)D u suodnosu s kliničkim invaliditetom, dok druge nisu.
Štoviše, čini se da niske vrijednosti vitamina D u vrijeme dijagnoze MS-a može biti povezan s ranim prelaskom u sekundarnu progresiju. Nadalje, postoji opći dogovor da koncentracije 25(OH)D mogu biti u suodnosu s aktivnošću bolesti, iako su učinci nadoknade vitaminom D na relativni rizik od povratka MS manje jasni. Postoje dokazi iz studija Mendelove randomizacije koji su pokazali da je 25(OH)D obrnuto povezan s rizikom od MS-e kao i s povratkom bolesti.
Rasprave u tijeku
Razlikuju li se koncentracije 25(OH)D među različitim oblicima MS-e predmet je rasprave, pri čemu neki autori izvješćuju o višim vrijednostima u bolesnika s relapsno-remitentnom MS-om nego u progresivnim oblicima MS-e, a drugi ne pokazuju značajne razlike. Provedena sustavna meta-analiza istražila je klinička ispitivanja koja su procjenjivala učinkovitost nadoknade vitaminom D kod MS-e i klinički izoliranog sindroma (CIS)/optičkog neuritisa. Nažalost, istraživanje je opterećeno uključivanjem malog broja bolesnika i velikom promjenjivošću korištenih doza za nadoknadu vitamina D. Autori zaključuju da čak i ako nadoknada vitaminom D može imati terapijsku ulogu u liječenju MS-e, ovi nalazi ne dovode do preporuke za nadoknadu vitamina D u MS-i, ali su potrebita daljnja klinička ispitivanja kontrolirana placebom.
Ispitivanje EVIDIMS uspoređivalo je učinke dodataka kolekalciferola s visokim (20 400 IU) naspram niskim dozama (400 IU) svaki drugi dan na kliničke i slikovne markere aktivnosti bolesti kod bolesnika s relapsno-remitentnom MS i CIS (klinički izolirani sindrom). Autori su prepoznali da je veličina uzorka ovog ispitivanja bila premala, ali nije bilo značajne razlike u smislu kliničkih i MRI značajki (uključujući razvoj lezija, pojačavanje lezija i atrofiju mozga) između dvije skupine, nakon 18 mjeseci.
Spriječiti nedostatak
Zanimljivo je da su randomizirana kontrolirana ispitivanja CHOLINE i SOLAR pokazala pozitivne učinke nadoknade vitaminom D što je utjecalo na pojavu manjeg broja rastućih ili novih lezija T2, novih lezija T1, kao i manjim volumenom hipointenzivnih lezija T1 i progresijom invaliditeta. Na temelju toga možemo zaključiti da postoji opća suglasnost da je testiranje serumskih razina 25(OH)D u bolesnika s MS-om korisno zbog veće učestalosti niskih razina. Iz ove perspektive, s obzirom na nisku mineralnu gustoću kosti koja je često dokumentirana čak i u vrlo ranim stadijima bolesti i uzimajući u obzir veći rizik od padova i prijeloma bolesnika s multiplom sklerozom, povećanje niskih koncentracija 25(OH)D u serumu nadoknadom trebalo bi biti uvedeno u liječenje MS-e.
Trenutačno postoji dogovor da treba spriječiti nedostatak vitamina D u bolesnika s multiplom sklerozom i da treba postići razine od oko 100 nmol/L ili nešto više. Još uvijek postoji nejasnoća o najboljem doziranju za preporuku, iako se smatra da se dodatak vitamina D3 od 1000-2000 IU/dan do 10 400 IU/dan dobro podnosi i može se propisati. Međutim, kao što je već istaknuto, veće doze trebale bi biti rezervirane za bolesnike s multiplom sklerozom koji žive u Sjevernoj Europi i Sjevernoj Americi, dok se niže doze mogu propisati bolesnicima iz Australije i Južne Europe. Doista, čini se da bi blagotvorni učinak ultraljubičastih zraka također mogao biti neovisan o stvarnoj proizvodnji 25(OH)D3, i, iz ove perspektive, fototerapija, alternativno ili usporedno s dodatkom vitamina D, predložena je kao mogući oblik liječenja za MS bolesnike.
Migrena i niska razina vitamina D
Migrena je jedno od najraširenijih neuroloških stanja u općoj populaciji, u cijelom svijetu u stalnom porastu posljednjih godina i većom pojavnošću u najrazvijenijim zemljama. Klinički, migrenu karakteriziraju glavobolje obično praćene mučninom, povraćanjem, osmofobijom (nepodnošenje mirisa), fotofobijom (nepodnošenje svjetlosti) i fonofobijom (nepodnošenje buke). Migrena je češća u žena i uzrokuje značajno funkcionalno oštećenje, smanjenu kvalitetu života povezanu s zdravljem i pridružene psihičke poteškoće. Postoji značajna razlika između bolesnika s migrenom kojima je potrebno preventivno liječenje i onih koji ga zapravo provode. To može biti zbog nekoliko razloga uključujući smanjenu podnošljivost nekih lijekova, njihove nuspojave i prisutnost pridruženih bolesti.
Povezanost između niske razine vitamina D u serumu i glavobolje pronađena je u nekoliko studija. Zanimljivo je da ova povezanost nije ograničena na migrenu, već je istaknuta i kod drugih vrsta glavobolja, uključujući glavobolju tenzijskog tipa u populaciji odraslih i djece. Nedavna studija otkrila je da je nedostatak vitamina D češći kod bolesnika s kroničnom migrenom – migrenom prekomjerne uporabe lijekova u usporedbi s onima s epizodnom migrenom ili glavoboljom tenzijskog tipa. To je bilo neovisno o vremenu istraživanja i načinu života bolesnika ili liječenju glavobolje.
Nedostatak istraživanja
Međutim, šesto istraživanje Tromsø studije (Tromsø6) na 11 614 ispitanika nije pronašlo značajnu povezanost između migrene i serumskih koncentracija 25(OH)D, ali je rizik od glavobolje bez migrene bio negativno povezan s razinama vitamina D u serumu. Slično tome, druga studija nije uspjela pokazati bilo kakve značajne razlike u serumskim koncentracijama 25(OH)D u bolesnika s migrenom u usporedbi s kontrolnom skupinom. Razine 25(OH)D su niže u bolesnika s migrenom i glavoboljom tenzijskog tipa, ali se izravna vremenska povezanost tek treba utvrditi (tj. može li nedostatak vitamina D dovesti do glavobolje ili može li glavobolja dovesti do nedostatka vitamina D). Zapravo, u literaturi postoji nedostatak istraživanja. Dodatak vitamina D također je testiran u kliničkim ispitivanjima na bolesnicima s migrenom. U tim ispitivanjima korištene su različite doze vitamina D, a razdoblje praćenja bilo je različito. Međutim, općenito je zabilježeno značajno smanjenje broja napadaja glavobolje, ali su učinci na jačinu boli bili manje očiti.
Dijabetička neuropatija
Dijabetička neuropatija (oštećenje živaca) predstavlja glavnu komplikaciju šećerne bolesti, a njezine kliničke značajke mogu se razlikovati po načinu pojave i tijeku. Učestalost dijabetičke neuropatije je ovisna o trajanju bolesti, pri čemu približno 50% bolesnika s šećernom bolesti na kraju razvije neuropatiju. Dijabetička neuropatija je opterećena s pojavom dijabetičkih ulkusa stopala, s mogućim infekcijama uključujući osteomijelitis, Charcotovu neuroartropatiju i amputacije. Najčešći oblik dijabetičke neuropatije je distalna simetrična polineuropatija, koju karakterizira polagano progresivna distalna hipoestezija (gubitak osjeta) zbog propadanja osjetnih vlakana živaca, praćena, u uznapredovalom obliku bolesti slabošću pokreta stopala zbog kasnog zahvaćanja motoričkih vlakana živaca. Tipična promjena osjeta opisuje se kao hipoestezija “čarapa-rukavica”. Utjecaj dijabetičke polineuropatije na tijek bolesti može biti vrlo onesposobljujući s značajnim smanjenjem kvalitete života oboljelih bolesnika. Između ostalog, nedostatak vitamina D prepoznat je kao čimbenik rizika za razvoj dijabetičke neuropatije , nakon dokaza da je hipovitaminoza D povezana s pojavom i težinom osjetne polineuropatije u ovih bolesnika.
Nedavna meta-analiza potvrdila je da je nedostatak vitamina D vrlo raširen među dijabetičarima s neuropatijom.
Mehanizmi pomoću kojih bi nedostatak vitamina D mogao dovesti do sklonosti dijabetičara za pojavu neuropatije su mnogostruki i još uvijek se u velikoj mjeri mogu nagađati. Oni uključuju aterosklerozu, pogoršanje inzulinske rezistencije, povećanu upalu i oksidativno oštećenje krvnih žila koje na kraju dovode do oštećenja živaca.
Učinci na periferni živčani sustav
Nadalje, dokazano je da vitamin D ima višestruke pozitivne učinke na periferni živčani sustav. Nedostatak vitamina D uključen je u nastanak neuropatije malih vlakana, posebno zahvaćajući vlakna za bol, ali također i parasimpatička vlakna, osobito u mlađih bolesnika s šećernom bolesti tipa 2.
Što se tiče nadoknade vitaminom D, rezultati dovršenih kliničkih ispitivanja čine se prilično ohrabrujućim. Utvrđeno je da je nadoknada korisna za neuropatsku bol, kao i za druge tegobe neuropatije. Zanimljiva nedavna studija pokazala je da liječenje kolekalciferolom u dozi od 40 000 IU/tjedan dovodi do klinički značajnog poboljšanja kao i poboljšanja kožne mikrocirkulacije, te do smanjenja serumskih razina IL-6 i povećanja serumskog IL-10 (molekule koje nastaju u upali) nakon 24 tjedna nadoknade vitaminom D. Treba imati na umu da nedostatak vitamina D također pogoduje gubitku koštane mase stimulirajući lučenje paratireoidnog hormona, s povećanim rizikom od prijeloma, te da se nadoknada vitaminom D od najmanje 800 do 2000 IU vitamina D na dan trenutno općenito preporučuje u da bolesnici s šećernom bolesti dosegnu serumske razine 25(OH)D od 75 nmol/L budući da te razine spriječavaju smanjenje mineralizacije kostiju.
Zaključak
Učinci vitamina D na tijek različitih neuroloških bolesti samo su djelomično shvaćeni, a sadašnja i buduća klinička ispitivanja mogu razjasniti njegovu moguću terapijsku primjenu i najbolju dozu potrebnu za svako stanje. Buduća ispitivanja također mogu razjasniti ulogu uobičajene nadoknade vitaminom D u općoj populaciji u smanjenju rizika od razvoja neuroloških bolesti.
Doc.dr.sc.prim. Boris Radić je subspecijalist za cerebrovaskularne bolesti Poliklinike Medikol.
